Marin Jurjević o svemu

< prosinac, 2023  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

29.12.2023., petak

NOSTALGIJA

Može li se uopće danas biti nostalgičan a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak ? Ukoliko netko politizira nostalgiju to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavjalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara” ? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija za sad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo” jer istinu govoreći mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”) a ako je i postojalo mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničem više. Ili možda baš i nije tako ?

RETROPIJA

Eto, ja na primjer svoj osjećaj nostalgije uopće ne smatram banalnim. Sasvim obratno. Ponekad on zna biti “veličanstven”. Pa zar nije moguće da se “Utopija” nađe u prošlosti a ne budućnosti ? U ovom inverznom, čudnovatom svijetu i životu kojeg danas živimo a u kojem čak i ono naizgled najnestvarnije postaje itekako stvarno i moguće (i obratno) ta mogućnost kao da postaje sasvim realna. Uostalom, zar briljantni anglopoljski filozof Zygmunt Bauman poznat po svojoj teoriji “likvidnog (tekućeg) društva” nije svojim nostalgičnim pogledom unazad, za razliku od “Utopije” Thomasa Mora kao izvjesnom snu o još nerealiziranom idealnom društvu smještenom u budućnosti - svoju “Retropiju” smjestio direktno u prošlost? “Retropija” također simbolizira jedno nepostojeće (sigurno) mjesto “ali ne zato što jednom nije postojalo” nego zato “što više ne postoji” a nama je danas preostalo samo da “sanjamo o sigurnom svijetu kojem se može vjerovati”. Stoga, gledajući gdje i kako živimo, što se zbiva s nama, kakva su naša očekivanja i koje vrijednosti danas caruju - sve češće upiranje naših pogleda unazad, u prošlost kao u područje “izgubljene Utopije i sigurnosti” više nikoga ne bi trebalo iznenaditi. Ako za Oscara Wildea napredak nije bio ništa drugo doli “ostvarenja utopija” danas svjedočimo sasvim obratnom procesu u kojem ljudi, a posebno mladi, od budućnosti ne očekuju nikakve “dobitke” nego samo “gubitke”. Živimo vrijeme u kojem po prvi put nove generacije strahuju da neće ostvariti niti kvalitetu života svojih roditelja a bolju da i ne spominjemo. Tako se prošlost pojavljuje kao naše izgubljeno utopijsko mjesto, kao “Retropija”. Na neki način mi živimo vrijeme kraja utopija. Walter Benjamin, genijalni židovsko-njemački filozof čiji tragičan kraj u pokušaju bjekstva pred fašizmom upozorava još i danas, bio je ospsjednut slikom Paula Kleea “Angelus Novus” na kojoj je prikazan anđeo koji izgleda kao da se s naporom pokušava udaljiti od nečega u što se zagledao raskolačenih očiju, otvorenih usta i krila spremnih za let. Licem je okrenut prošlosti a leđima budućnosti. Vihor, koji za Waltera Benjamina predstavlja budućnost uhvatio mu se u krila. Taj “Novi Anđeo” u stvari je “Anđeo Povijesti” koji se okrenuo za 180 stupnjeva.

INTRAHISTORIJA

Velki Miguel de Unamuno, Bask kojeg španjolsci smatraju “moralnim arbitrom nacije”, svojim “intelektualnim ministrom”, “skladištarem najviših moralih vrijednosti” (Francisco Javier Escobar Borrego), “budilnikom savjesti” (José Vicente Rodríguez), čovjek koji se u Salamanci 12.10.1936.g. za vrijeme proslave “Fiesta de Raza” usudio Francovim falangistima kazati da oni mogu pobijediti ali da “pobijediti ne znači i uvjeriti” - uvodi pojam “intrahistorije”- “unutarnje povijesti” kao one “tihe”, “skrivene”, “svakodnevne povijesti” svakog pojedinca koja djeluje u “augustinskoj”, “samostanskoj tišini” a na kojoj izrasta “vidljiva, zvučna povijest” jer na “beskrajnom tihom čovječanstvu” se izdižu oni koji stvaraju “buku povijesti”. Ta Unamunova “vida intrahistorica”, taj tihi, šutljivi, nijemi, stalni, unutarnji život je poput morskog dna, uporišta istinske povijesti. “Nevidljiva povijest” je u stvari “prava povijest”, supstanca progresa nasuprot oficijelnoj, bučnoj, lažnoj “metapovijesti” jer se “Istina traži ponizno”, tiho a ne galameći. Ono što se medijski producira kao “povijest” nije ništa nego “samo površina mora, pjena na vrhu vala” koja se okamenjuje u knjigama. A ispod toga “tvrdog pokorova” buja tihi svijet milijuna ljudi “bez povijesti” koji se svakog dana u svim dijelovima zemaljske kugle ujutro ustaju, rade i “žive u tišini mraka”, “nevidjivi poput suboceanskih koralja” koji čine bazu na kojoj se uzdižu vidljivi “Otoci Povijesti”. Tragedija je što u svakodnevnom životu ti “obični”, “nevidljivi ljudi”, ti “mravi” koji su temelj i graditelj svega postojećeg: prošlog (povijesti), sadašnjeg i budućeg - za “vidljivi”, reflektorima medija obasjan “bučan površinski svijet spektakla” dominantnih (lažnih) elita najčešće kao da i “ne postoje”.

SVJETLO

Ja sam splićanin. Rođen sam u Splitu 1952.g., sedam godina nakon završetka drugog svjetskog rata. Nisam tada razmišljao zašto je to tako ali moj Split su zbog nečeg zvali “crvenim gradom”. Odrastajući saznao sam da je Split 1941.g. imao 40 000 stanovnika od kojih je 12 000 “otišlo u partizane”, da je u Splitu 1944.g. djelovalo čak 15 000 aktivista “Pokreta”. Tada mi je sve “silo na svoje misto”, “postalo kjaro”. Pa Split je zaista bio “nacjrveniji grad na svitu”. Samo iz splitskog “škvera” u partizane je otišlo više od 500 radnika (poginulo ih je 285). U partizanima su završila i oba splitska nogometna kluba nakon što su raspuštena jer su odbili igrati za talijanske i njemačke fašiste i njihove ustaške sluge. “RNK Split” odlazi u partizane 1941.g. (njegova je momčad gotovo kompletna izginula u “Prvom splitskom partizanskom odredu”) a “Hajduk” se obnavlja 1944.g. na slobodnoj teritoriji Visa i postaje momčad Narodnooslobodilačke Vojske Jugoslavije a 1945.g. Charles de Gaulle “Hajduk” proglašava počasnim klubom Slobodne Francuske. Prvi ilegalni partizanski oružani udarni odred u okupiranoj Europi formiran je u Splitu na južnoj strani Marjana na blagdan Sv. Duje 7.05.1941.g. kada su 63 splićana položila “Antifašističku Zakletvu”: “U ime naroda zaklinjem se da ću se boriti protiv fašističkih okupatora i njegovih slugu. i za slobodu svog naroda dati sve svoje snage, a ako ustrba i život”. On će u kolovozu prerasti u “Prvi splitski partizanski odred”. Prve antifašističke novine također su bile osnovane u Splitu 23.06.1941..g. kada izlazi prvi broj “Našeg Izvještaja”, ilegalnog glasila Komunističke Partije Hrvatske za Dalmaciju koje će 1943.g prerasti u “Slobodnu Dalmaciju”.
Odrastajući u didinoj kući na Poljudu ispod babinog goblena Sv. Ante Padovanskog - zaštitnika naše kuće, tek sam kasnije skužio da su moj otac i njegova dva brata bili partizanski prvoborci, da su očevi roditelji, moja baba Vinka i dida Marin, završili u talijanskom zatvoru jer nisu htjeli položiti “talijansku prisegu”, da je moja majka Marija s !4 godina zajedno s njenim 15 godišnjim bratom Tomislavom otišla u Mosorski partizanski odred, da su njena dva brata (moji ujaci Ante i Miro) s dalmatinskim partizanima prošli Neretvu i poginuli na Sutjesci, da su materinog oca, mog drugog dida Marina, Nijemci ubili “na njene oči” a majku joj (moju dobru babu Jelu) odveli u logor. Jer o tim se stvarima “prid dicom” nije puno pričalo. To je bila njihova, a s vremenom će postati i moja (porodična) “nevidljiva” tiha “intrahistorija”.

TAMA

Splitska “tama” za vrijeme Drugog svjetskog rata, uz sve strašne nesreće koje je rat sa sobom donio, bila je puno svjetlije boje od one u većini drugih sredina jer su “Snage Svjetla” moga grada, bez obzira na veličinu žrtve koju su zbog toga morale podnijeti, bile toliko hrabre, snažne i odlučne da mu nisu dozvolile da (povijesno) potamni a još manje da (politički) pocrni. Izdajnici u Splitu gotovo da i nisu postojali. Tako je Split dao svega 50 ustaša i 45 četnika. Dakle, među četrdeset tisuća splićana našlo se manje od sto “apostata”, gradskih otpadnika. Bilo je tu još i 50 (regrutiranih) domobrana. Oni su ipak bili nešto drugo. Marx će u “18. brumaire Louisa Bonapartea” o deklasiranim otpadnicma, bresprizornoj rulji koja će podržavati diktaturu Napoleona III pisati kao o “izmetu”, “društvenom višku”, “šljamu svih klasa” na koje se oslanja “populistički bonapartizam”. Marx ih naziva “roués” (pokvarenjaci, razvratnici), “raspadnutom masom”. Upravo “u tom šljamu, smeću, otpadu svih klasa” Bonaparte pronalazi “bezuvjetnu osnovu” svoje diktatorske vlasti. Baš u takvima uporište su našli i “naši” domaći fašisti jer svaki grad, svaka nacija, svaka država, socijalna skupina i društvo….imaju svoj “izmet”. Ovih stotinjak splitskih izdajnika bili su “povijesni izmet” mog grada. Ustaša se u Splitu za vrijeme drugog svjetskog rata našlo jedva 50 (vjerojatno puno manje od broja njihovih današnjih simpatizera) na čelu kojih se, ironijom povijesti, našao splitski odvjetnik Edo Bulat koji je “na velika vrata” ušao u politiku ništa manje nego kao tajnik ORJUNE (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) koja je u Splitu osnovana 1921.g. svega 26 dana nakon objavljivanja “Obznane”. Bulatova ORJUNA je negirala postojanje Hrvata, Srba i Slovenaca kao posebnih nacija smatrajući kako su oni samo “tri plemena” jedne te iste “jugoslavenske nacije”. On će (može li uopće biti išta luđe od toga ?) nakon uspostave NDH postati ustaški “Ministar za Dalmaciju” u Pavelićevoj vladi. Ministar je postao 12.10.1941.g. i na toj funkciji je bio cijelih 8 dana, sve do 21.10.1941.g. Taman toliko dugo dok marionetski “Poglavnik” nije kao cijenu svoje sluganske vlasti morao svojim talijanskim gospodarima “darovati” Split, Dalmaciju, otoke i sve drugo su htjeli. Nakon “pada” Italije 1943.g. Nijemci će u Split ponovo dovesti notornog Edu Bulata da šefuje splitskim ustašama ali će on rezignirao slati poruke u Pavelićev “Glavni Stan” kako u Splitu jednostavno nije moguće osnovati ustašku organizaciju jer “nitko neće da im se pridruži”. Zanimljivo je kako je odmah nakon formiranja NDH u Split stigao i četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca kojeg će Draža Mihailović uskoro imenovati “Komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske”. On sav u čudu 1942.g. piše Draži Mihailoviću kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista”. Tako su isti jadi u Splitu i Dalmaciji mučili ustašku i četnički crnu bratiju.


BUDUĆNOST NAŠE PROŠLOSTI

Istinu o dalmatinskoj protuprirodnoj ljubavi između “ljutih neprijatelja ” ustaša i četnika (“braće po zločinu”) njihovi sljedbenici danas skrivaju “kao zmija noge”. Uostalom, pa zar još Nietzsche nije rekao kako “ne postoje činjenice“ nego samo njihova “interpretacija”. Ovaj furiozni Nijemac kao da je anticipirao tragičnu sudbinu svog vlastitog filozofskog djela u naknadnim interpretacijama (u rasponu od nacističkih propagandista do suptilnog Heideggera i radikalnog Ernsta Noltea ili sumnji T. Manna u vezu između Nietzscheovog “bijega od građanskog” i fašističkog “ razbijanja svega građanskog” pa do Lukacsove teze o naslanjanja fašizma na Nietzscheov “građanski iracionalizam” itd.)
Zločinci se uvijek nadaju kako će oni pobijediti i zatim napisati “svoju vlastitu varijantu povijesti”. Stari prepredeni lisac Churchill nije bez razloga kazao: “Povijest će biti dobra prema meni jer je ja namjeravam pisati”. Ironija naše situacije je u tome što su “dobri” u drugom svjetskom ratu pobijedili “zlikovce” ali kao da današnji trenutak tim povijesnim gubitnicima nekakvom “abrakadabra socijalnom alkemijom” daje šansu da svoj poraz naknadno pretvore u pobjedu a zlo u dobro i obratno. Žestokim jurišom revizionista na Istinu u vječnoj borbi između Dobra i Zla (ne nužno Ormuzda i Ahrimana) budućnost naše prošlosti ozbiljno je došla u pitanje. Na nama je da je obranimo kako ne bismo doveli u pitanje smisao vlastitog postojanja.

SPINOZA “KONTRA” UNAMUNA

Za razliku od Miguela de Unamuna jedan drugi veliki čovjek ogromnog moralnog integriteta, Baruch de Spinoza, smatrao je kako striktno osobni detalji nečije egzistencije ne zaslužuju značajniju pažnju u “Velikoj Shemi Stvari”. On smatra kako autobiografski detalji osobne povijesti kao i identitet grupe kojoj netko pripada ne znače previše. Spinoza živi u vremenu velike netolerancije 17. stoljeća (sam je postao žrtva sefardskih rabina koji su ga isključili iz židovske zajednice) a Unamuno je suvremenik jednog drugog strašnog vremena 20. stoljeća kada u uvjetima jačanja fašizma i početka španjolskog građanskog rata buja netolerancija. Veliki zamasi povijesti mljeli su i proždirali svaku vrstu posebnosti i individualnosti. On vidi da osim tog agresivnog, netolerantnog duha kolektiviteta (nacije, partije, ideologije, vjere, klase) koji sve unificira, pretvara u anonimni broj i obezljuđuje postoji i jedan drugi, intiman svijet “unutarnje povijesti” u kojem postoje ljudi s “imenom i prezimenom” i njihovim zbiljskim, najkonkretnijim životima i sudbinama. Upravo će taj prostor za Unamuna postati svijet “jedine prave povijesti”.

AKO JE LJUBAV JAKA UNIFORMA NIJE VAŽNA

U svibnju 1942.g ustaške vlasti iz Knina počele su razgovore s dalmatinskim četnicima kao i s onima iz Bosne. Več u lipnju postigli su međusobni sporazum. Veliki župan Velike župe Bribir i Sidraga, ustaški stožernik David Sinčić, je 17.06.1942.g. poslao iz Knina nadređenima brzojav: “Postignuta suradna s četničkim vođama Bogunovićem, Đujićem, Rokvićem, Rađenovićem. Četnici po dogovoru sa mnom i dobivenim uputstvima idu prema Glamoču sastati se sa četnicima Drenovića i domobranima gdje odrediti plan daljnjih zajedničkih akcija. Radi djelovanja proti partizana radi pstignuća dodira s hrvatskom vojskom četnici izvršili napadaj na Peutlje, Crni Lug, Grkovce, Podgoru, Tičevo malo i veliko uspjehom. Četnici za suradnju s nama i borbu proti partizana nemaju oružja, streljiva i hrane. Potrebito ih opskrbiti preko Knina ili u času dodira s našom vojskom u Glamoču, Bosanskom Petrovcu, južnoj Lici, potrebno zapovjedničtvu sedme operativne zone u Kninu poslati pojačanje u ljudstvu, oružju, osobitoo strojnicama, bacačima mina i vojnim vozilima. Četnici poveli akciju proti partizana iz Medka prema Strmici. Potrebno je povezati ovu akciju s akcijom naše vojske iz Gospića. Četnici očekuju za svoje akcije uputstve našeg vojnog zapovjedničtva. Poruke slati preko Knina ili krilašima u Bosansko Grahovo kao što je već učinilo zapovjedničtvo trećeg vojnog zbora četnicima Branka Bogunovića. Gornje dostavite zapovjedničtvu trećeg vojnog zbora Sarajevo i Ministarstvu vanjskih poslova za Vrančića.” Borba “proti partizana” bio je taj čarobni amalgam koji je čvrsti zagrljaj sljubio naizgled nespojive ustaše i četnike (“kape” i “šubare”) u na prvi pogled bludnu (a u biti “sasvim logičnu”) vezu iz koje se trebao poroditi nekakav politički mutant kao njihovo dugo očekivano zajedničko čedo. Sva sreća da se taj “politički degenerik” nikada nije rodio jer se ipak radilo o incestuodnoj vezi unutar iste političke familije loše maskirane u različite uniforme i nacije. Već slijedeći dan agilni Veliki župan David Sinčić piše MUP-u NDH,” Glavnom Stanu” Poglavnika i drugim nadređenima: “Danas sam četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše vojno zapovjedničtvo stavilo im je na raspolaganje 20 000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca-puškomitraljezca s oružjem”. Ustaški župan zatim obavještava vrh NDH: “Sada se baš završava u zajedničkoj suradnji uništenje tih partizanskih odreda. Ovaj posljednji događaj izazvao je osobit zanimljivu i novu sliku Knina. Knin su prolazili i prolaze oružani četnici. Njihovi vođe s oružanim pratnjama šetali su Kninom u društvu s našim ljudima i sa mnom te našim časnicima. Dolazili su s bombama i puškama u župu. Priređena je bila večera, gdje su bili njihove vođe sa mnom i predstavnicima naše vojske” jer običaj je da se kod nas najsnažnija prijateljstva kuju “uz dobro jiće i piće”. Na kraju ustaški stožernik Sinčić obavještava “ustaški vrh” kako su “u moj stan” dolazili “domobranski bojnik Emil Rahaj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović, zapovjednik četničkog odreda “Petar Kočić” u Mrkonjić Gradu te ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu (Vrcar Vakufu) 1942.”

ZDRAVSTVENA I SOCIJALNA SKRB ZA ČETNIKE U NDH

“Glavni Stan” Poglavnika Ante Pavelića u lipnju 1942.g. šalje “Okružnicu” u kojoj se preciziraju postupci oko pregovora s četnicima koje su ustaške vlasti trebale organizirati i voditi u svim Velikim župama. Između ostalog u toj se “Okružnici” ističe kako je “dopušteno da četnici obnašaju samoupravnu vlast” (e, moj druže Kardelj !) na područjima koja su držale četničke postrojbe ali “pod kontrolom vlasti NDH”. Naravno, glavni cilj ovih pregovora bila je zajednička borba protiv partizana. Osim toga, u jesen 1942.g. pri ustaškom Ravnateljstvu za javni red i sigurnost MUP-a NDH osniva se “X odjel” koji je bio zadužen za “kontakt s četnicima”. Uskoro (već od polovine lipnja 1942.g) gotovo svi četnici na području NDH formalno i neformalno surađuju s vlastima NDH i to bez obzira na to s koje strane “crte razgraničenja” (Njemačke ili Talijanske) su se nalazili. Suradnja ustaša i četnika sve više i više jača. Kruna tih pregovora i ustaško-četničke suradnje bilo je postignuće da četnici na kraju priznaju vlast NDH a vlast NDH priznala je četnike kao svoje partnere u borbi protiv partizana. Postiže se još puno toga. Tako je NDH osim naoružavanja četnika omogućila bolničko-zdravstvenu skrb za ranjene četnike i to jednaku kao onu koju su uživali ustaški i domobranski ranjenici. Štoviše, članovima obitelji poginulih četnika (u “svetoj borbi” protiv partizana) garantirana je socijalna skrb pod istim uvjetima kao i vojnicima u službi NDH. Ne znam što o ovoj “bratskoj suradnji” kažu (uvjeravajući nas da ne lažu) oni koji danas ustaše drže “pozitivcima” ili četnicima tepaju kako su bili “drugi antifašistički pokret” ? Bez obzira na sve, pa ma tko danas pokušavao falsificirati povijest, ona tiha, duboka i jedino stvarna “intrahistorija” svakog onog pojedinca koji se u to vrijeme suprostavio Zlu Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika svjedoči zauvijek jednu drugu dostojanstvenu i herojsku a ne izdajničku pravu stvarnost i Istinu o sebi i o nama samima.

FENOMENOLOGIJA FAŠIZMA

“Fenomenlogija fašizma”. O, kako to učeno zvuči ! Ali na našim prostorima suština tog “fenomena” daleko je od svake “učenosti”. Svela se na stravičnu barbarizaciju života, zločin, krv i užas. Europski fašizam se “u našoj varijanti” manifestirao kao njegova “periferijska”, “divlja varijanta” koja je svojom neobuzdanom brutalnošću zgrozila i same “roditelje nacizma”. Nijemcima nije smetala ustaška okrutnost prema Židoviima pa i Romima ali smatrali su da ustaški surov progon Srba i Hrvata antifašista jako utječe na omasovljavanje antifašističkg pokreta. Edmund Glaise von Horstenau, austrijski časnik, general Wermachta i njemački vojni izaslanik u NDH u svojim službenim izvještajima Berlinu žestoko kritizira ustašku divlju politiku ubijanja i proganjanja. O ustašama piše kao o ljudma “u ludom bijesu” ne krijući svoje gađenje prema Paveliću. Ipak je on bio bivši austrijski ministar unutarnjih poslova i minister rata koji je završio Terezijansku vojnu akademiju a ne “balkansku tradicijsku školu klanja” Naravno da fašizam nije među ljude “pao s neba”. Kada govorimo o društvenim procesima onda se ništa na ovom svijetu ne dešava slučajno. Još je Demokrit tvrdio da “nijedna stvar ne biva bez uzroka, nego sve s razlogom”. Ali, s druge strane, nadrealisti (Buñuel) smatraju kako na osobnoj razini “slučajnost” tka naše živote. Kada u filmu Bernarda Bertoluccia “Novecento” Olmo Dalco (Gérard Depardiú) kaže: “Fašisti nisu poput gljiva koje izniknu preko noći, ne. Postojale su gazde koji su fašiste posadili, njegovali ih, plaćali ih” onda izgovara veliku istinu. Bez pomoći financijskih i političkih elita, od čije se kontrole kasnije otrgnuo, fašizam bi ostao bez jednog od svojih osnovnih preduvjeta za osvajanje vlasti. Pa zar Ludwig von Mises, jedan od očeva austrijske ultraliberalne ekonomske škole čije je učenje danas glavna inspiracija ekscentričnog argentinskog predsjednika Javiera Mileia (zvanog “El Loco”, “Luđak”), nije 1927.g. u svojoj knjizi “Liberalizam” pisao da su fašisti bili “ispunjeni dobrim namjerama” i kako je fašizam efikasna “zakrpa za hitne slučajeve” koja je nužna kako bi se europska civilizacja zaštitila od socijalističke prijetnje. Povjesničar Emilio Gentile smatra da je fašizam fundamentalno državna forma orijentirana na “proizvodnju poslušnosti”. Kako inače objasniti ”Einsatzgruppen” znane još kao “Mobilne jedinice za ubijanje” (Schutzstafiel, SS paravojni odredi smrti nacističke Njemačke) ili fenomen pretvaranja “običnih ljudi” u masovne, bešćutne ubojice (o čemu govori izvrstan dokumentarac “Ordinary Men: The “Forgoten Holocaust” iz 2023.g.), ustaške i četničke koljače? Može li uopće normalan ljudski um dokučiti tajnu tolike količine obezljuđenosti koju opisuje Kurzio Malaparte u svojoj knjizi “Kaputt” govoreći o svom susretu s Pavelićem kada je u njegovom uredu ugledao posudu s nečim za što je pomislio da su školjke: “To su ostrige iz Dalmacije ?” upitao sam Poglavnika. Ante Pavelić podiže poklopac i, pokazujući mi te plodove mora, tu ljigavu i pihtijastu masu ostriga, reće smiješeći se na onaj njemu svojstven način: “To je poklon mojih vjernih ustaša: ovdje ima dvadeset kilograma ljudskih očiju”.

ESTETIKA FAŠIZMA

José Carlos Mariátegui je u “Biologiji fašizma” (1925.g) napisao da je Musollini “direktna emanacija rata”. Zaista je teško iz perspektive balkanskog klanja govoriti o bilo kakvoj vrsti “estetike fašizma” (možda jedino u značenju “estetike nasilja” Ernsta Jungera ili “metafizike rata” Juliusa Evole) ali njegove (intelektualne) temelje nalazimo i u svijetu umjetnosti. Po Mariáteguiju - “Il Profeta”, književnik Gabriele D’Annunzio, nije bio fašista ali je fašizam estetski bio “dannunzioano” (“danuncijanski”). Walter Benjamin smatra kako boljševizam politizira estetiku a fašizam “estetizira politiku” kako bi je konzervirao upotrebljavajući masu kao “kinematogrfski akt”. Malograđanski (kič) karakter fašizma možda je najplastičnije prikazao Federico Fellini u svom “Amarcordu” (1973). Ali brzo će biti jasno da iza fašizma ne stoji nikakva operetna nego stravična krvava tragična zbilja koja se dešava stvarnim ljudima u stvarnom životu. Drugačije i nije moglo biti u sustavu kojeg Thomas Mann detektira kao “patološku infekciju” koja se razorno širi i oblik vlasti koja je “protiv svega plemenitog, najboljeg, pristojnog, protiv slobode, istine i pravde” prihvačajući “nasilje i krvoločnost, vladavinu iracionalizma i okrutnost”. Reiner Werner Fasbinder smatra kako je film Lucina Viscontija “Sumrak Bogova” (1969.) koji analizira “fenomenologiju zla” koje se pojavljuje “uvjek i iznova” - “možda najveći film….film za koji mislim da za povijest filma znači isto što i Shakespeare za kazalište”. Godard kaže da je Visconti kreirao filmsku “formu koja govori”. U ovom je filmu ta forma dramatično progovorila o užasu “fašistogene svijesti”. Najljepši film o nečem najstrašnijem (fašizmu) vjerojatno je snimio Roberto Begnini (“La Vita e bella”, 1997.g.) Hrpe tekstova napisane su o tom filmu tražeći rješenje tajne ove humorne drame u filozofiji Schopenhauera i Nietzschea ali je ironija slučaja htjela da Begnini inspiraciju za naslov ovog filma nađe u rečenici koju je slavni vođa boljševičke Oktobarske Revolucije i tvorac “Crvene Armije” Lav Davidovič Bronstein Trocki napisao neposredno prije nego što ga je u dalekom Ciudad de Méxicu 1940.g. stigla ruka ubojice kojeg je ”na zadatak” poslao živi komunistički Bog Josif Visarionović Staljin a ne fašist Adolf Hitler.

“KRV JE MOJE SVJETLO I MOJA TAMA”

Opet oči. Izvađene oči. Ovaj put krvnici su četnici a pjesnik koji govori o tom strašnom zločinu je Ivan Goran Kovačić u svojoj vanvremenskoj “Jami”: “Krv je moje svjetlo i moja tama,/ Blaženu noć su meni iskopali/ Sa sretnim vidom iz očinjih jama;/ Od kaplja dana bijesni oganj pali/ Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu./ Moje su oči zgasle na mom dlanu.”. Mladog hrvatkog tridesetogodišnjeg pjesnika koji je ispjevao najžešći protest protiv ustaških pokolja nad Srbima ubijaju četnici u srpnju 1943.g. U tom činu je na simboličan način bila sažeta ne samo sva tragedija smrti prefinjenog nebeskog pjesnika kojeg ubija pakleni nož domaćeg fašističkog zla (kao što je “u njegovoj Granadi” metak lokalnih fašističkih probisvjeta ubio Lorcu - “to najdraže dijete španjolske poezije”) nego je u Goranovoj smrti sažeta i sva dubina perverznosti koljačke “ljubavne veze” ustaša i četnika. Dvjesta pripadnika Drvarsko petrovačkog četničkog odred pod komandom Mane Rokvića 30.09.1942.g. dolazi vlakom iz Knina u Split odakle se kamionima prebacuju u Omiš, sjedište ustaške Velike župe Cetina gdje su večerali i prenoćli. Sutradan su, pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH, krenuli u masakr stanovnika po selima omiškog zaleđa. Divljali su vadeći živima ljudima oči, spaljujući ih žive i koljući ih. Ukupno oko Splita i Omiša ubijaju oko 200 ljudi ne birajući spol niti dob. Najstarija žrtva imala je 87 godina a najmlađa 9 mjeseci. Ne samo da su četnici uoči pokolja spokojno prespavali u sjedištu ustaške Velike župe Cetina nego ih je za vrijeme ovog barbarskog divjanja Četnički Štab ostao čekati u Omišu dok se “junaci” ne vrate “iz akcije”. Mosorski partizanski odred je usiljenim maršom hitno kreuo u pomoć seljanima i tako spriječio još veći pokolj. Početkom 1943.g. iz Knina će u Split stići još nekoliko stotina četnika popa Đujića kojima će se uskoro pridružiti čak 3 000 - 5 000 četnika koji će zajedno sa svojim ratnim amigosima ustašama i domobranima, zbratimljeni na istom brodu, krenuti pijano pjevajući prema Metkoviću iz kojeg dalje odlaze za Bosnu u IV ofnzivu (Bitka na Neretvi). U srpnju 1943.g. četnici ponovo dolaze u dalmatinsku zagoru koljući u Lovreću 50-tak civila i 60 partizana iz Mosorskog odreda. Društvo im čine Talijani iz divizije “Bergamo” i stotinjak folksdojčera iz SS divizije “Prinz Eugen”. Zdravom ljudskom razumu teško je shvatljivo da danas postoje oni koji se usuđuje te koljače nazivati “antifašistima”. Nek to pokušaju kazati potomcima poklanih Dalmatinaca.

“KAJA, UBIT ĆU TE !”

Situacija rata, kao najradikalnija manifestacija sukoba između Dobra i Zla, ne dozvoljava nikoma da ostane “negdje nigdje”, “negdje između” u svojevrsnom stanju (božanske) “ataraksije” ili nezainteresirane samodostatnosti. Kako bi to rekli egzistencijalisti, rat je jedna od “najčišćih situacija” u kojoj se svatko (“htio ne htio”) svojim svakodnevnim ponašanjem (pa makar to značilo i zauzimanje pozicije: “to se mene ne tiče”), objektivno jasno opredjelio. Na neki način ostaje tajna kako u takvim radikalnim situacijama neki ljudi u sebi razvijaju svoje najgore osobine a drugi najbolje. Jedni će postati stvarni zločinci a drugi stvarni heroji (makar zauvijek ostali anonimni). Ivo Andrić je (u svojoj “Gospođici”) te monstrume, naše dojučerašnje mirne susjede, sugrađane, “neprimjetne ljude” koji odjednom u situaciji rata izlaze na površinu iz svog osobnog i društvenog podzemlja da bi vršili najbestijalnije, najnezamislivije i najsvirepije zločine - naziva “fakir fukarom”. Nakon završetka rata (ukoliko uspiju izmigoljiti pred rukom pravde) oni ponovo poput ljigavih jegulja otpuzu u svoj mračni podzemni svijet anonimnosti “do slijedeće prilike”. Surovost tog, u vremenima normalnog života neprimjetnog ljudskog šljama, opisao je Victor Klemperer (1947) u neprolaznom djelu “LTI - Lingua Tertii Imperii: Notizbuch eines Philogen”. Još upečatljivije nam je, na fascinantan umjetnički način provalu takve vrste iracionalnog zla uspio predočiti Vatroslav Mimica u vjerojatno jednom od najznačajnijih filmova hrvatske kinematografije; u svom “Kaja, ubit ću te !” (1967). U takvim dramatičnim situacijama zli ljudski nagoni, ta mračna strana dijela onih koji su do jučer neprimjetno živjeli pored nas, prevladava nad ljudskom civilizacijom izjedajuči iznutra same tenmelje zajednice. To raspadanje unutarnje strukture ljudske zajednice može zaustaviti jedino konkretna akcija konkretnih ljudi koji će se svojim životima hrabro suprostaviti nadirućem Zlu i onima koji ga nose. Zato Tonko (Antun Nalis) u jednom trenutku (u Mimičevom filmu) kaže: “I nima ti druge nego se opredjeli. Ovod po sridi nemoš ostat jerbo je propuh !” U takvoj situaciji razarajućeg povjesnog vihora rata nitko više ne može “ostati po strani”. Svi se na svoj način opredjeljujemo. To je situacija “ili Ili”. Ima onih koji misle kako danas, naknadno, nakon svega - mogu promijeniti strane onih koji su se jednom sasvim jasno svrstali. Ne to nije moguće jer ne postoji niti će ikada postojati takva vrsta magije koje bi nekadašnje ustaše ili četnike danas pretvorila u antifašiste, odnosno u povijesne pozitivce - pa ma koliko im spomenika podizali a partizanske rušili. Tako je Branimir Glavaš, kao predsjednik Izvršnog vijeća Osijeka, svom vlastitom bratu Tomislavu, direktoru komunalnog poduzeća “Unikom”, cinićno naredio da “preuzme mjere u svezi zaštite spomenika kulture, te s tim u vezi da organizirate skidanje spomen-ploča NOB-a radi restaurranja istih” uništavajući na taj način čak 60 partizanskih spomen obilježja . Nije se pri tome na odmet prisjetiti kako spomenici koji se ruše nerijetko padaju upravo na glave primitivnih baraba koji to rade.

METRON ARISTON

Dosezanje “Najbolje Mjere” u uređenju zajedničkog života u atenskom polisu slobodnih Grka nalagalo je nužnost oslanjanja na razboritost (“sophronei”). Naime, slobodnog čovjeka (“eleutheros”) određuju “nous” (um) i “logos” (razbor). Cilj zajedničkog života ljudi u grčkom polisu je osiguravanje društvenog okvira za međusobno djelovanje “noetičkih” (racionalnih) pojedinaca. Herodot “nomos polisa” suprostavlja “nomosu perzijskih despota” jer se “Slobodni Grci” boje samo jednog “despotesa”, a to je zakon (“nomos”). One kojima ne vlada zakon nego volja “jednog bića” Heleni nazivaju barbarima. Pravda (“dike”) je načelo “nomosa ljudi”. Dobro, vrlinu, “sam bitak ljudi” - stari Grci zovu “arete” što nije ništa drugo nego dosezanje najboljeg načina zajedničkog života (“dikaiosyne”). Otkriće Politike podrazumijeva zadobijanje svijesti o inherentnom načinu zajedništva. Solon shvaća kako je ljudsko ponašanje uzrok reda (“eunomiae”) i nereda (“dysnomiae”) pa je stoga nužna potraga za pravom “mjerom reda” odnosno osvještavanjem izvora reda. Ta napetost između sila reda i nereda zahtijeva dosezanje one “nevidljive mjere” koja ujedinjuje građane u zajedničkom području “dobrih djelovanja” - odnosno Politici. Koliko li smo samo milijuna svjetlosnih godina danas udaljeni od ovih idela starih Grka ? U današnjem društvu jednako smo udaljeni od “uma” i “razuma” a način funkcioniranja zakona u stvarnom životu stalno perpetuira bolesni razdor, shizofrenu diskrepanciju između apstraktnog i konkretnog bića u svakome od nas. U nama kao da istovremeno žive dvije međusobno suprostavljene osobe: ona apstraktna kojoj je sve priznato u zakonima i ona konkretna kojoj u stvarnom životu nije priznato ništa. Nije lako podnositi takav život. Na kraju se kompletno društvo pretvara u bolesno a stari Grci bi rekli - barbarsko (despotsko) društvo pošto u njemu sve manje vladaju zakoni a sve više “izuzetni pojedinci”. Ne treba se zato čuditi što u takvoj zbilji jednako stradaju i sadašnjost i prošlost. Pri tome je najluđe od svega što legalna država (ostajući tako bez izvornog legitimiteta) postaje sama sebi najveći neprijatelj stimulirajući stvaranje paralelnih, paradržavnih (nelegalnih) struktura koje sve više i više u sebi koncentriraju i preuzimaju stvarnu društvenu moć. Tako je hrvatska Vlada osnovala “Viječe za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima”. Odluke tog hibridnog političkog “čudnovatog kljunaša” s vremenom će zadobiti status “zakona iznad zakona” na koje će se jednako pozivati kako premijer tako i svi ostali dijelovi vladjuće političke kaste u Hrvatskoj. To je Viječe donijelo tzv “Dokumet dijaloga” kojim je aposteriori “doregulirana” inače Ustavom i zakonima Republike Hrvatske zabranjena javna upotreba ustaškog pozdrava “Za dom spremni”. Tako smo kao konzekvencu ove unikatne “lebdeće politike” dobili “drveno željezo” hrvatske stvarnosti koje nikako niti da potone niti da pliva ali s kojim se “brod civilizirane Hrvatske” na svom putu stalno sudara. “Sancta simplicitas” !

“READY FOR HOME”

Svakog 18.XI. u Hrvatskoj se obilježava godišnjica stradanja civila i branitelja u Vukovaru i Škabrnji. Pri tom je Vukovar postao najveći, dramatičan simbol stradanja (ubijena su 2717 branitelja i civila a 374 se još vode nestalima) ali i neprimjerenog političkog iskorištavanja tragedije vukovaraca u najprizemnije političke svrhe. Tako najrazličitiji “politički šibicari” svake godine pokušavaju pretvoriti Vukovar iz mjesta pijeteta, dostojanstva, sućuti, podsjećanja na patnju, žrtve i besmislenost rata - u poligon primitivne političke samoreklame, nedolične estradizacije i stranačkog kokošarenja. Ove godine su na Vukovar tog dana pale “teške boje” jer su “kolonu sjećanja”, na čelu koje su se uvijek nalazili branitelji i ratni stradalnici, ovaj put predvodili pripadnici HOS-a sa svojom “crnom ornamentikom” koja je uključivala i ustaški pozdrav “Za dom spremni” pa je dr. Žarko Puhovski s pravom (TVN1, 20.11.) konstatirao: “Ono što se zbilja dogodilo svodi se na parafrazu nekada poznate parole koja bi danas glasila: “Drug Ante jaši na čelu kolone”. Jer na čelu kolone su bili simboli Ante Pavelića.” Sapienti sat ! Na notornog gradonačelnika Ivana Penavu ne treba trošiti riječi. Zec toleriranaja “ustašovanja na mala vrata” leži u jednom drugom grmu, u vladinom “čudnovatom kljunašu” (“Viječe za suočavanje…”) koje ne zna “bi li pišilo ili bi kakilo” izmišljajući nekakvu (nepostojeću) razliku između “ustaškog ZDS” i “neustaškog ZDS”. Sam Franjo Tuđman borio se protiv HOS-a (stranačke vojske Hrvatske stranke prava - HSP) kojoj je u programu, da sve bude jasno, pisalo da se zalaže za “Hrvatsku do Zemuna”. Tuđman ih je zbog koketiranja s ustaštvom smatrao opasnim provokatorima u službi KOS-a. Po njemu je ustaški pozdrav “Za dom spremni” (koji se nalazi u njihomom grubu) “sjeme zla”. HOS je na kraju zabranjen i početkom 1922.g. integriran u Hrvatsku vojsku. General HOS-a Ante Prkačin je jedan od onih koji ne pristaje na tu “čudnovatokljunašku vladinu mimikriju” pa jasno i glasno kaže kako “nema nikakve dvojbe da je pozdrav “Za dom spremni”…..kao i HOS…vojska koja je nastala na tradiciji…ustaške vojske iz Drugog svjetskog rata” (TVN1, povodom 25-te godšnjice Oluje 2020.g). Zato nikakva “između” ili “je i nije politika” u ovom slučaju jednostavno nije održiva. Ustaški “Za dom spremni” nije poput boga Dionizija “dvaput rođen”. Ne, njegov “otac i majka” je Ante Pavelić i između tog njegovog ZDS i tobože nekavog novog ZDS nema nikakve razlike. Riječ je o istom pozdravu. Ukoliko, dakle, “stavimo pravu stvar na pravo mjesto” a “popu kažemo pop a bobu bob” - više se ni dubrovački gradonačelnik Mato Franković neće moči kititi majcom s “nekim drugim” ZDS, niti će Thompson urlikati “neko svoje” a ne ustaško ZDS, niti će HOS-ov maneken Marko Skejo, gdje stigne da stigne, kliktati sa svojim gavranovima ustaški ZDS.

ANTE I MILAN

Bila jednom dva dobra prijateja, Ante i Milan. Oba izbjeglice. Sprijateljili su se u Buenos Airesu nakon Drugog svjetskog rata. Ante je bio Hrvat a Milan Srbin. Prvi je bio bivši “Poglavnik” marionetske NDH a drugi bivši Predsjednik vlade Kraljevine Jugooslavije. Milan je imao odličnu šljivu koju je Ante obožavao pa su često uz nju ljudikali usput dijeleći novu, “Titovu Jugoslaviju”. Zbližila ih je zajednićka ljubav prema rakiji i mržnja prema “komunjarama”. Ante se prezivao Pavelić a Milan - Stojadinović. Que amigos ! Tako su jednog dana, devet godina nakon uspostave “Titove Juge”, ova dva zbratimljena rakijaša, međusobno podijelili novu Jugoslaviju. Argentiski drugari su se te 1954.g. bez velkih problema dogovorili o razgraničenju između Srbije i Hrvatske. Bosna i Hercegovina bi nestala. Nju su “bratski” podijelili. Sarajevo bi pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Na Jadranu bi sve južnije od Makarske postalo dio Stojadinovićeve Srbije. Pavelić nije škrtario makar više nije bilo Talijana da ga “pritišću”. Kompletna dolina Neretve, dubrovačko primorje s Dubrovnikom i Konavlima - sve bi to postalo Srbija. Nekadašnja “Turska Hrvatska”, zapadni dio Hercegovine i dijelovi Srednje Bosne, pripali bi Hrvatskoj a cijela istočna Bosna i Hercegovina postali bi dio Srbije. Crna Gora i Makedonija pripali bi Srbiji a svi Srbi u Hrvatskoj postali bi “pavoslavni Hrvati”. Kao što to kaže narodna poslovica: “Složna braća kuću grade”. Pitam se pitam: Zašto “naše” neoustaše i “naši” neočetnici nikada ne spominju ovaj “sporazum” ? O tempora o mores !

STJEPAN I NJEGOVA BRAČA

Stjepan Filipović bio je Hrvat iz Opuzena - komunist, partizan, školovan u Kragujevcu kojeg početak Drugog svjetskog rata zatiče u Valjevu. Kao komandanta Tamnavsko-kolubarskog bataljona Valjevskog NOP-a hvataju ga četnici Koste Pećanca. Oni ga nakon mučenja predaju Nijemcima, Ljotičevcima i Gestapu u Beogradu. U svibnju 1942.g. njemački vojni sud osuđuje ga na smrt vješanjem a kazna je izvršena 22.05.1942.g. u Valjevu. Ulogu krvnika preuzeli su kvislinški pripadnici “Srpske Državne Straže” i tzv “legaliziranih četničkih odreda” pod kontrolom Milana Nedića. Dva četnika su se dobrovoljno javila za izvršenje kazne. Idući prema vješalima Filipović je narodu dovikivao: “Što čekate ? Što trpite ? Uzmite puške i istjerajte ovu žgadiju iz zemlje !”. Uoči samog vješanja na tržnici u Valjevu stojeći na klupi uzdignutih ruku, stisnutih šaka - Filipović je okupljenom narodu uzviknuo: “Stojte i gledajte. Ako budete samo stajali i gledali, neprijatelj će i vas ovako jednog po jednog vješati. Smrti se ne plašite. Ona nije ništa. To ćete vidjeti kroz nekoliko trenutaka kada ja budem umirao. Nije smrt strašna ako se zna zašto se umire !” Nakon svega što se desilo okupator donosi odluku o ukidanju javnog vješanja jer nije očekivao ovoliku količinu hrabrosti i prezira smrti. To je za njih i domaće kvislinge bilo strašno kontraproduktivno i neizmjerno je jačalo ugled partizana u narodu. Slika Stjepana Filipovića koji raširenih uzdignutih ruku, stisnutih šaka ispod vješala prkosi Smrti postala je dio stalnog postava Memorijalnog Muzeja Holokausta u Washingtonu a ukrašavala je i zidove sjedišta Ujedinjenih Naroda kao basmrtni simbol Života osmišljenog borbom Dobra kontra Zla i pobjedom Hrabrosti nad Kukavičlukom i Izdajom. Stjepan Filipović proglašen je narodnim herojem Jugoslavije u prosincu 1949.g. Danas je on slavljeni narodni heroj diljem svijeta ali “ponižen doma” - kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, ali svi čestiti ljudi čuvaju ga i dalje od pokušaja dirigiranog zaborava (“damnatio memoriae”) Prema njemačkom međunarodnom javnom servisu Deutsche Welle (DW) u Hrvatskoj je u zadnjih 30 godina srušeno preko 3 000 antifašističkih spomenika. Među prvima je u noći 17-18. srpnja 1991.g. miniran spomenik Sjepana Filipovića pored njegovog rodnog Opuzena. “Novodomoljubi” su tako dinamitom navalili na uspomenu najboljih sinova svog naroda. Par mjeseci ranije u Valjevu je jednako tako prošla bista Stjepana Filipovića (podignuta na mjestu njegovog vješanja) dok mu je spomenik preživio postavši žrtva stalnog iživljavanja raznoraznih divljaka i “junaka iz mraka”. Kada je Igor Mandić 2.11.2017.g na prvom program Hrvatske Televizije u emisji “Nedjeljom u dva” izazvao šok kazavši kako je “patriotizam zadnje utočište hulja” onda je on samo parafrazirao poznatu misao dr Smuela Johnsona iz 18.st. o takvoj vrsti “domoljuba” s kojom smo se i mi na ovom prostoru sudarili. Goethe bi samo ironično pimjetio kako najgori narodi imaju “najbolje rodoljube”. Stjepan Filipović je imao još dva brata, Šimuna i Nikolu. Šimun je strijeljan u Kragujevcu 20.10.1941.g. u odmazdi po strašnoj zapovijedi generala Franza Bomea: “Sto Srba za jednog Nijemca” kada je u samo dva dana ubijeno 2 800 civila. Kao Hrvat, Šimun se mogao spasiti i istupiti ali nije. Radije je odabrao smrt dijeleći subinu svojih prijatelja Srba. Drugi Stjepanov brat Nikola, inače pripadnik Kragujevačkog partizanskog odreda, gine na Sutjesci u svibnju 1943.g. kao pripadnik Prve proleterske brigade. Današnjim revizionistima nikakva herojstva nisu dovoljno sveta a da po nebrojeni put ne bi izvršili svoj juriš na Istinu. Tako smo 2.12.2023.g. na Tanjugovoj TV od nekog opskurnog gosta “za dobrojutro” na tašte čuli blasfemiju kako je Stjepan Filipović “bio zločinac” (i to toliki da su ga čak i Nijemci morali osuditi na smrt). Takva vrsta “ludila” nije više nikakva rijetkost pa se i na TV “Happy” u famoznoj “Čirilici” 4.12.2023.g. moglo čuti kako Hrvata gotovo da i nije bilo u partizanima a Dalmatinci sa Sutjeske su ionako bili “upitni Hrvati” itd. Ti ignoranti (neki od njih dekorirani titulama akademika) ne znaju da su komunisti (na čelu s Vickom Jelaskom) još 1926.g. pobijedili na općinskim izborima u Splitu s osvojenih 10 mandata koje je vlast poništila jer se splitski viječnici-komunisti nisu htjeli zakleti kralju Aleksandru nakon čega je slavni arheolog don Frane Bulić, koji je i sam bio izabran, dao ostavku uz riječi: “Kad ne mogu predstavnici naroda biti u općinskom vijeću, nije tu mjesto ni don Frani Buliću”. Ničija ignorancija, neznanje ne može biti opravdanje. “Nova povijest” udarnički se piše dinamitom i maljevima, rušenjem. Tako su u Splitu, u navali svog rušiteljskog “patriotskog zanosa” maskirani noćni “profesori povijesti” razbili spomen ploču koja je podsjećala na dan (22.07.1921) kada su splitski komunisti u Plinarskoj ulici u splitskom Varošu razbili orjunaše, dakle “jugoslavenske prokarađorđevske ultrase”. Tko bi rekao da je budući šef “splitskih ustaša” dr Bulat baš te 1921.g. postao tajnik splitskih orjunaša, jugonacionalista. Posebno je bilo tragično razaranje (1995.g.) veličanstvenog spomenika Bogdana Bogdanovića “Čuvar Slobode” podignutog 1987.g. na Klisu braniteljima Splita iz 1943.g. Svi poginuli su bili “domaći ljudi”, mještani - tu rođeni, u tamošnjim crkvama kršteni i krizmani…čiji je jedini grijeh bio da su se Nijemcima suprostavili i svoju domovinu svojim životima branili, bili partizani. Kakva li tek kozmička kazna čeka one koji su se usudili dignuti svoju bezvrijednu ruku na te mrtve junake ? Samo se jednom rađa i živi (ukoliko niste Dionizije ili James Bond) ali kod nas se izgleda može umrijeti i nekoliko puta.

EXPORT ANTIFAŠIZAM

Ja živim u zemlji čudnovatijoj od Alisine “zemlje čudesa”. Tako je “antifašizam” postao jedan od njenih glavnih izvoznih “artikala” a istovremeno ga u njoj itekako nedostaje a kada ga i ima stjeran je na samu marginu društva, na goli dekor. Može li nevjerojatnije ? Može…jer i Ustav moje države jasno kaže kako je antifašizam jedan od njenih glavnih temelja ali istovremeni se pojam “partizana” u “medijsko-obrazovno” ispranoj svijesti prosjećne mlade osobe gotovo poistovjetio s uvredom. Pomalo nadrealno ali stvarno. Neki, poput Voltairea su ionako smatrali kako je “povijest samo registar zločina i nesreća” pa je možda najbolje “ostaviti na miru”. Ali to kod nas ne važi. I tu smo mi nekakvi “specijalci” jer kao što pažljiviji promatrači naše zbilje zamjećuju: “Avion naše budućnosti stalno slojeće na aerodrom naše prošlosti”. Pa ti sad budi pametan ! Teško je zaista odvojiti prošlost od sadašnjosti pa i budućnosti. Stara civilizacija Maya to je riješila stavom da prošlost, sadašnjost i budućnost postoje istovremeno, paralelno. Ali ne govori li to, na svoj način, i suvremena kvantna fizika ? Pa je li se išta ikada promijenilo ili je oduvijek sve bilo isto i isto će uvijek biti ? Kompletna “istočna misao” varira na temu budućnosti “koja iako još nije nastala, ipak jest”. Pa ti sad dumaj….Ako budućnost već postoji gdje se onda mi trenutno nalazimo ? Ludwig Wittgenstein bi nam odgovorio da ukoliko smatramo kako je vječnost istoznačna s bezvremenosti (a ne s beskonačnim trajanjem ) “onda vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti”. Živeći u Meksiku shvatio sam da za meksikance ne postoji granica između života i smrti sve dok postoji “sjećanje” na pokojnika koji tako zapravo i nije “pokojan” što oni praktički manifestiraju svake godina na Dan Mrtvih (maestralno prikazano u animiranom filmu Lee Unkricha i Andriana Moline “Coco”). Na kraju ispada kako je sve “živo i mrtvo” međusobno isprepleteno te da Nietzscheova duhovita futuristička parafraza Tukidida: “Jedva čekam da vidim što će se dogoditi u prošlosti” itekako ima smisla jednako kao i ruska poslovica koja nas upozorava kako je “prošlost nepredvidljiva”. To ne znači da trebamo odustati od odlučnog suprostavljanja kriminalnom falsificiranju prošlosti i dopusiti da se ostvari pesimistička misao Oscara Wildea kako je “jedina razlika između svetaca i grešnika u tome što svaki svetac ima prošlost a svaki grešnik ima budućnost”. Baš zato je nužno raskrinkati suvremene revizionističke barbare i istinskim “svecima” osigurati (Wittgeinsteinovu) “vječnost” a “grešnike” ostaviti tamo gdje im je i mjesto, u Petrarcinoj “ropotarnici povijesti”. Ali i naša sadašnjost nije ništa manje zagonetna . Tako je Hvatska Vlada 1. ožujka 2023.g. obznanila kako je Hrvatska preuzela “jednogodišnje predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na Holokaust (IHRA)”, međuvladinim tijelom (35 država članica i 10 država promatrača) koje je uspostavljeno 1998.g. “s ciljem jačanja i promicanja obrazovanja, sjećanja i istraživanja o Holokaustu”. Nedavno se hrvatski Premijer Plenković na zasjedanju Vlade (30.11.) pohvalio kako je “hrvatsko predsjedništvo IHRA-om unaprijedilo zajedničku misiju očuvanja sjećanja na Holokaust”. Ali, mediji su (“Nacional” 12.12.2023) istovremeno objavili kako su nam premijer Andrej Plenković i njegova ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek “prešutjeli da je IHRA preporučila uvrštavanje Jasenovca na UNESCO-ov popis”. Još krajem studenog (21.11 “Nacional”) saznali smo kako nitko živ (a ponajmanje hrvatska Vlada) nije prenio vijest kako je u dalekoj Americi hrvatski veleposlanik Pjer Šimonović još 5.11. u Houstonu (Texas), predstavljajući Hrvatsku (predsjedateljicu IHRA) kao “suvremenu zemlju parlamentarne demokracije, utemeljenu na antifašizmu, antinacizmu i toleranciji, liberalizmu i slobodi” bio glavni govornik na otvaranju “Vrta nade” posvećenog žrtvama Holokausta. Kao da se onog čime se vani ponosimo doma stidimo. Pa treba li još ikoga podsjećatii na bivšu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je hodačasteći po Argentini prkljala o tome kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljblje i istcati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda i domovine” (“Telegram”, 13.03.2018). Naravno da su mnogi zapitali je li raspjevana “šampanj predsjednica” zapravo, ustaše koji su bježali u Argentinu štakorskom linijom nazvala Hrvatima “koji su našli slobodu” ? A što kazati o ulicama koje po Hrvatskoj još nose imena ustaških dužnosnika ? Ništa osim da je to neprobavljivi sramotni odraz nepodnošljivog licemjera prigodičarskih “export antifašista” na vlasti. U Zagrebu (napokon) još četiri ustaška dužnosnika (Vladimir Arko, Filip Lukas, Ivan Šarić i Antun Bonifačić) gube “svoje ulice” ali zato je u organizaciji više katoličkih institucija i “Matice Hrvatske” u Muzeju grada Kaštela 30.11.2023.g. održan “znanstveni skup” pod nazivom “Humanist u nehumano doba. Život i djelo Filipa Lukasa (1871-1958)”. Pa mi onda nastavimo i dalje pjevati u Texasu (USA) o hrvatskom antifašizmu i Holokaustu. Možda ćemo se tako slijedeći put gromoglasno busati u “svoja antifašistička prsa” pred pingvinima na Antartici ili “đava bi ga zna di”, negdje još dalje od Hrvatske !?

ZLAJA I SARAJEVSKA RAJA

Ekipi iz moje klape, rođenih 50-tih godina prošlog stoljeća u splitskom “Starom rodilištu” - prostori, granice ili bilo kakve druge umjetne barijere nisu značili ama baš ništa. Ljudi su nam značili sve. Planeta Zemlja bila je naš zavičaj i naša kaleta. Bili smo istinski građani svijeta. Lokalni pečat, splitsko-dalmatinski “genius loci” bio je samo lansirna rampa naših blještavih životnih raketa koje su nas raspršile na sve strane svijeta. Tada su smiješni nacionalizmi, šovinizmi, provincijalizmi i uskogrudne robinzonijade bili nemoćni pred pozitivnom snagom jedne najobićnije ljubavne balade. Bili smo dio rock kulture, generacije divlje i nježne, planetarne i univerzalne. A kakva bi drugačija ona i mogla biti - inače bi sebe samu odmah uspjela ubiti. Ma koja globalizacija ? Svijet je bio naša Nacija, bez ikakvih kategorijalnih akrobacija. Mi smo zaista jednom već živjeli našu Utopiju. Stoga imamo pravo vjerovati u “njenu-našu” budućnost - u Retropiju ?! Bili smo vezani uz more, brodove, jedrilice, motore, knjige, muziku, ploče, đite, marende i beskonaćne razgovore. Jedno ljeto smo tako otišli čoporativno kampirati u Goveđare na Mljetu i više nikada ništa nije bilo isto. Radela je navečer pjevao uz gitaru ispred šatora Oliverovog “Galeba” kada se do nas dogegao krupni bradonja uz prijedlog da se pridružimo njegovom društvu. Bio je to Zlaja. Vrlo brzo moja splitska klapa i “sarajevska raja” postali su jedno - nerazdvojni zauvijek. U Sarajevu su se oni okupljali u “Šetalištu” a u Splitu mi, još od gimnazijskih dana, “Iza Lože” ispred “Gage” i u “Taverni” kod “stare Ćikešnke”. Među nama su uskoro pali i prvi splitsko-sarajevski brakovi. Ko te pitao kako se zoveš, tko su ti otac i majka, koje si vjere i nacije…? Nitko među nama. Htjeli to ili ne htjeli, danas bi se za nas moglo reči: Bili smo “pravo lijevi” (iako nas osnivač “Belih orlova” Dragoslav Bokan na TV Happy u “Ćirilici” M.Marića, dan nakon izbora u Srbiji, 18.12. počava kako više ne postoje niti ljevica niti desnica nego samo “suverenisti” i “globalisti”). Koji komad iskomplesiranog mazguna ! Ćevapi u Ferhatovića, Sogan dolma u Dairama ili brujetada u “Mate Jere”, lignje u “Babilona” - nama svejedno. “Kradem ti se u večeri rane” ili “Dalmatino povišću pritrujena” - nama jednako drage. Glavno je bilo društvo, ljudi su bili važni, dobra pisma i piće - a spiza onako usput. Mjesto radnje: Split, Sarajevo, Mljet, Hvar, Konjic, Rogoznica, Jahorina ili Lastovo. Koga briga ! Svugdi smo bili doma. “Those were the days” ! A onda je buknuo rat. Strašan, nezamisliv, proklet. Stigle devedesete . Ali nitko od Zlajine “raje” nije izdao svoje Sarajevo, svoj grad. Svi su ostali ljudi. Nitko nije postao “papak”. Zlaja, Brdo, Raka, Slunto, Mirkan, Slađo, Srda, Miki, Dženana, Dijana, Senći, Čuka, Jasna, Noka, Olgica, Dževad, Almijana, Zoka, Mirsada, Sofija, Sena, Edo, Paša, Bambi, Aida, Maja, Ljilja, “Rođo” Nermin, Srđan, Taušan, Bokica, Nenad, Lela, Meho, Akšamija, Ćoro ….svi kao da su postali Valter iz kultnog filma Hajrudina Krvavca. Nitko nije odletio u svoje “nacionalno jato”. Bili su i ostali su oni isti naši amigosi iz “Šetališta” koji navijaju za Želju. Sarajevska raja. Niti iz “splitske klape” nitko nije izdao naše zajedničke ideale ljudskosti. U 9. epizodi treće sezone serije “Fargo” Noaha Hawleya, fatalni V.M.Varga u jednom trenutku kaže: “Nije problem što ima zla u svijetu. Problem je što ima dobra. Jer da nema koga bi bila briga” Moji sarajevski prijatelji dokaz su da svako vrijeme ima svoje “prave ljude” zvali se oni Stjepan Filipović ili nekako drugačije. Svejedno. Danas više nekih nema među nama. Oni su istovremeno otišli i nisu jer sve dok ima onih koji stoje na strani Dobra noseći njegovu i njihovu zastavu, pjesmu, ljubav, sreću, merak i gušte koje smo međusobno dijelili, biti će i njih. Biti će naše “intrahistorije”. Pa tko mi onda može oduzeti moje pravo na Nostalgiju, na našu Utopiju koju smo zajedno živjeli i koja je bila toliko stvarna da i danas živi kao Retropija ? Nitko nikada !










.











Oznake: Sunce, vjetar


- 10:03 - Komentari (58) - Isprintaj - #

20.11.2023., ponedjeljak

TLATELOLCO - 55 GODINA POSLIJE

Tlatelolco je bio pretkolumbovski altépetl ili grad-država u dolini Meksika. Njegov stanovnici (los tlatelolcas) bili su dio “mexica naroda” (los mexicas) kojeg mi obično poistovjećujemo s Aztecima (iako je pojam Azteca širi jer obuhvaća više naroda). Prije gotovo 700 godina los tlatelocas su utemeljili “grad blizanac” Tenochtitlana. Tlatelolco će, nakon što je kasnije postao dio Tenochtitlana, biti zadnje uporište otpora “mexica naroda” (1251.g.) konkistadorima Hernána Cortésa. Danas je Tlatelolco dio povjesnog centra (unutar delegación Cuhautemoc) Ciudad de Méxica. Tlatelolco je nekada bio najvažniji centar trgovine u cijeloj Mezoamerici a u XX stoljeću postati će poznat po tzv “Masakru na Tlatelolcu” (“Masacre de Tlatelolco”) koji se dogodio 2. listopada 1968.g. Ove godine obilježavamo njegovu pedesetipetu godišnjicu. Sve se dogodilo na Trgu Tri Kulture (“Plaza de las Tres Culturas”) kojeg je na Tlatelolcu 21. studenog 1964.g. otvorio meksički predsjednik Adolfo López Mateos. Trg je tako nazvan jer on na simbličan način obuhvaća cjelokupnu meksičku povijest pošto se tamo na jednom mjestu susreću njegove tri kulture. Prvu, mezoameričku kulturu, predstavljaju arheloški ostaci altépetla México-Tlatelolca i negove veličanstvene tržnice. Zatim su tu ostaci španjolske kulture iz vremena Konkiste pa sve do postizanja meksičke nezavisnosti. Taj period posebno simbolizira La Iglesia de Santiago Tlatelolco izgrađena 1521.g - odnosno vjerski hram koji je istovremeno bio i prva sveučilišna institucija Meksika: El Colegio de Santa Cruz de Tlatelolco u kojem je predavao i slavni evangelizator, franjevac Benardino de Sahagún, autor nezaobilazne “Histora general de las cosas de Nueva Espana” (koja se sastoji od 12 knjiga pisanih náhuatl jezikom). I na kraju, modernu meksičku kulturu predstavljaju Torre de Tlatelolco (neboder u kojem je do 2005.g. bilo smješteno meksičko Ministarstvo vanjskih poslova a u kojem se danas nalazi Sveučilišni Kulturni Centar i Memorial ’68 UNAM) kao i stambene zgrade urbanog kompleksa Nonalco Tlatelolco, djelo suvremenog meksičkog arhitekta Mario Pani Darquia.
MEKSIČKI PREDSJEDNICI I CIA
Što se dogodilo 1968.g. na Tlatelolcu deset dana uoči održavanja Olimpijskih igara u Ciudad de Méxicu ?
To je još uvijek jedna od nikada do kraja dopričanih tema. Živio sam dovoljno dugo u Ciudad de Méxicu, petnaestak godina nakon događaja iz 1968.g. - da uspijem steći puno meksičkih prijatelja i upoznam dosta ljudi koji su bili direktni sudionici tih zbivanja ali priča o Tlatelolcu još uvijek traje i ne vidi joj se kraja jer još nije skinuta oznaka tajnosti sa svih važnih dokumenata vezanih za taj masakr. Doduše, nedavno je deklasificiran dio dokumenata CIA bez čije uloge se teško može razumijeti pozadina onoga što se tada dešavalo u Latinskoj Americi.
Više nije nikakva tajna da su “na platnom spisku CIA” bila čak četiri meksička predsjednika: Adolfo López Mateos (1958-1964), kodnog imena “Litempo”, Gustavo Díaz Ordaz (1964-1970), kodnog imena “Litempo 2”, Luis Echeverría Álvarez (1970-1976), kodnog imena “Litempo 8” i José López Portillo Pacheco (1976-1982) koji je bio na vezi s CIA godinama prije nego je postao predsjednik. U Meksiku je 2002.g. osnovano Specijalno Tužiteljstvo za Društvene i Političke Pokrete iz Prošlosti (Femospp) s ciljem istraživanja teških kršenja ljudskih prava za vrijeme studentskog pokreta !968.g. i za vrijeme trajanja tzv “prljavog rata” (guerra sucia) u dekadi 1970-tih u Meksiku. Pokrenut je postupak protiv 532 osobe a među njima i protiv Luisa Echeverríe Álvareza zbog njegove uloge u masakru studenata na Tlatelolcu ali on nikada nije završio u zatvoru već je “uživao pogodnosti” kućnog pritvora u kojem je i umro 2022.g.
GODINE REVOLUCIONARNOG VRENJA
Šezdesete godine prošlog stoljeća bile su vrijeme “revolucionarnog vrenja” i preispitivanja temeljnih društvenih vrijednosti u cijelom svijetu. Dok se u Europi dešavao “Francuski Maj”, u Čehoslovačkoj “Praško Proljeće”, u Italiji “Vruća Jesen” a u Americi trajali prosvjedi protiv rata u Vijetnamu u Latinskoj Americi će jedna nova politička praksa koja će u predstojećim globalnim borbama postati poznata kao “Nova Ljevica” dobiti veliki zamah koji je posebno iniciran trijumfom Kubanske Revolucije 1959.g., pojavom “Teologije Oslobođenja” i perspektivama razvoja nedogmatskog marksizma temeljenog na regionalnim latinskoameričkim specifičnostima. Taj period nikada nije ostao iza nas kao “mrtva prošlost” nego na svoj način živi sve do današnjih dana. “Globalne 60-te” se manifestiraju kao niz različitih procesa političkih, socijalnih i intelektualnih borbi koje nemaju jedan konkretan epicentar. Bujanje novih kreativnih, svježih ideja i pokreta sada dolaze i iz onih područja koja su se nekada neopravdano smatrala svjetskom periferijom. Te se umjetne granice između tzv “centra” i “periferije” ovim procesima sve više brišu i među njima dolazi do plodonosne interakcije. Šezdesete, u romantičarskoj interpretaciji, postaju vijeme ostvarenja “revolucionarnog sna” u kojem se sanjana Utopija u mnogim glavama čini kao već ozbljena Praksa. Zato nije ni čudno što će se u tom specifičnom probuđenom globalnom zanosu u nekim nestrpljivim glavama olako početi brkati Anticipacija s Realizacijom. Meksiko je puno značajnija zemlja nego što je mi iz naše “europocentrističke optike” često doživljavamo. To je zemlja fascinantne prošlosti ali i sadašnjosti čija će budućnost zasigurno imati jednu od ključnih uloga u definiranju karaktera kompletnog latinskoameričkog kontinenta pa tako i cijelog svijeta. To vrijeme tek dolazi.
STUDENTSKA POBUNA I “CUERPO DE GRANADEROS”
Kada govorimo “Masakru na Tlatelolcu” sve je počelo 23. srpnja 1968.g. nakon jednog sukoba među studentima u centru Ciudad de Méxica kada intervenira postrojba antiterorističke policije poznata kao “Cuerpo de Granaderos”- brutalno pretukavši na desetine studenata, slučajnih prolaznika i promatrača. Te policijske snage su 1968.g. brojale oko šest tisuća pripadnika. Formirao ih je još 1939.g predsjednik Lázaro Cárdenas kao “Agrupamiento de Granaderos” (240 policajaca). Nakon 79 godina postojanja “granaderose”, čije je djelovanje bilo vezano uz razne skandale, incidenate i afere, raspušta 2018.g. današnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i predsjednička kandidatkinja ljevičarskog “Movimiento de Regeneración Nacional” (MORENA) Claudia Sheinbaum Pardo. Meksički izbori održavaju se 2024. g. i njihovi rezultati bitno će utjecati na sudbinu tzv “Nove Nove ljevice” u cijeloj Latinskoj Americi.
Četiri dana nakon ovog sukoba studenti Universidad Autónoma de México (UNAM) i Instituto Politécnico Nacional (IPN) organiziraju prosvjedni marš protiv nasilja kojem se pridružuje Partido Comunista Mexicano (PCM). Potpisuje se peticija u kojoj se traži raspuštanje “Cuerpo de Granaderos”. Ali upravo će “grenadiri” biti poslani na njih s zadatkom da ih razbiju. Od tog trenutka kreće studentski pokret kojemu će centar biti u Ciudad de Méxicu a predvode ga studenti UNAM-a i IPN-a. Pokret se veoma brzo širi i pridružuju mu se Sveučilišta iz svih djelova Meksika pa pokret uskoro zahvaća cijelu državu. Pobunjeni studenti zavrjeđuje pažnju i poštovanje sindikata pa im se dio radnika pridružuje. Zahtijevi pokreta se šire pa studenti sada traže izbacivanje iz zakona tzv “delito de disolución social” - odnosno mogućnosti kažnjavanja zbog “delikta širenja strane propaganda i ideja”. Osim toga zahtjevaju oslobađanje svih političkih zatvorenika i javni dijalog studentskog rukovodstva s meksičkom vladom. Dolazi do uličnih obraćuna i hapšenja studenata. Vojska ulazi na najveće latinskoameričko sveučilište UNAM i na Politehnički Institut i zauzima njihove objekte. Na najveći trg Ciudad de Méxica, Zócalo - ulaze tenkovi i vojska ali studentski pokret kojeg predvodi “Nacionalno Štrajkaško Vijeće” (Consejo Nacional de Huelga - CHN) ne uspijevaju suzbiti. Rektor UNAM-a prof Javier Barros Sierra u znak prosvjeda zbog invazije vojske na “Nezavisno Meksičko Nacionalno Sveučilište” solidarizira se sa studentima i daje ostavku. Situacija se zaoštrava a sve će kulminirati 2. listopada 1968.g. kada dolazi do masakra na Tlatelolcu. Za taj dan sazvan je prosvjedni marš koji je trebao krenuti s “Plaza de las Tres Culturas” na Tlatelolcu i završiti na drugom po veličini trgu svijetua - na trgu Zócalo (“Plaza de la Constitución”) ispred Palacio Nacional u kojoj je sjedište meksičke vlade. Ali prije nego što je marš krenuo oko 5 000 vojnika, 200 tenkova i kamiona opkolilo je okupljene studente. Suočeni s takvom situacijom studentske vođe odlučuju da se prosvjedni marš otkaže kako ne bi došlo do nasilja. Kada tu odluku objavijuju započela je pucnjava po okupljenima. Nikada se nije do kraja razjasnilo tko je izdao naređenje da se otvori paljba iako će kasnje za izdavanje tog naređenja biti optužen tadašnji minister unutarnjih poslova u vladi Díaz Ordaza i budući meksički predsjednik Luis Echeverría Álvarez.. Čak se ne zna ni točan broj ubijenih. Procjene variraju između 300 - 500 mrtvih, najmanje 1 000 ranjenih i 1354 uhapšenih. Punu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati kao niti broj okupljenih toga dana na Tlatelolcu. Zna se da je na tzv Maršu Šutnje (“Marcha del Silencio”) koji je održan 15-tak dana ranije, bilo oko 150 000 studenata. Ono što je sigurno je to da Meksiko nakon ovog masakra više nikada neće biti isti. On će ostaviti dubok trag na memoriju, kulturu i buduću socijalno-političku artikulaciju Meksika.
WINSTON SCOTT I “IDEOLOŠK PARANOJA” DÍAZ ORDAZA
Ispostava CIA u Meksiku stalno je, iz dana u dan, pratila studentski pokret. Skupljaju podatke o njegovim vođama, snimaju njihove telefonske razgovore i kontroliraju sve njihove skupove. Dnevno šalju svoje procjene i izvještaje u centralu CIA-e u Lengley (Virginia). Utjecaj CIA-e na predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bio je izuzetan, možda i presudan. Šef CIA u Meksiku od 1956-1969.g bio je Winston Scott. On stalno, planski podgrijavao kod predsjednika Meksika, koji ionako već boluje od svojevrsne osobne “ideološke paranoje”, tezu da je ovaj studenstki pokret samo dio “međunarodne komunističke zavjere”. Scott doduše i sam vjeruje da na neki način iza svega ipak stoje Kuba i Sovjetski Savez (iako se ni nakon 50 godina nije našao niti jedan jedini dokaz koji bi potkrijepio tu tezu). Scott namjerno meksičkom predsjedniku daje “frizirane”, “selektivne podatke” i procjene vezane za studentska gibanja. Nije mu bilo niti malo važno koliko su oni pouzdani i kvalitetni. Jedini cilj mu je bio da meksičkog predsjednika usmjeri u onom pravcu kojeg je smatrao najkorisnijim za američke interese. Tako je CIA, preko Scotta, imala vjerojatno presudan utjecaj na kompletnu meksičku vladu i na donošenje njenih najvažnijih odluka. Bitna činjenica je da su u Ciudad de Méxicu u listopadu 1968.g trebale započeti Olimpijske igre pa je Ordaz Díaz bio opsjednut time da cijelom svijetu pokaže kako je u Meksiku “sve pod kontrolom”. Zato i donosi katastrofalnu odluku da silom zaustavi rastuće studentske prosvjede. Sve će to na kraju, u jednoj zamršenoj socijalno-poilitičkoj čipki koju se polako vezla na kraju završiti u tragediji na Tlatelolcu.

OPERACIÓN GALEANA I “BATALLÓN OLIMPIA”
“Operacija Galeana” bila je vladina strategija osmišljena s ciljem razbijanja i rastjerivanja studenata kako bi se spriječio njihov mirni prosvjedni marš koji je bio zakazan za 2.10.1968.g a trebao je krenuti s “Trga Tri Kulture” na Tlatelolcu i završiti na središnjem gradskom trgu Zócalo. Važan zadatak te “operacije” bilo je hapšenje studentskih vođa iz “Nacionalnog Štrajkačkog Vijeća”. Za izvršenje tog zadatka koji se pomno planirao u najužem krugu predsjednika Gustavo Díaz Ordaza bila je zadužena vojska i tzv “Batallón Olipia”. Ali na kraju sve je završilo u totalnom kaosu i do tada neviđenom masakru studenata.
Okupljene studente na “Trgu Tri Kulture” na Tlatelolcu nadlijetala su dva heplikoptera. Jedan vojni, drugi policijski. Oko 17.55 sati iz zgrade u blizini Ministarstva Vanjskih Poslova Meksika ispaljene su zelene bengalke. Oko 18.15 sati iz helikoptera su ispaljene još dvije bengalke. Jedna zelena, druga crvena. Tada je počela paljba. Na studente su pucali pripadnici vojske i paramilitarne grupe poznate kao “Batallón Olimpia”. Godinama kasnije saznalo se da se radilo o pripadnicima Predsjednikovog Glavnog Stožera. Na studente sabijene na trgu počelo se istovremeno pucati s tla i s okolnih zgrada.
Sam predsjednik Gustavo Díaz Ordaz naredio je formiranje paramilitarnog “Bataljona Olimpija”, tobože radi potreba održavanja sigurnosti za vrijeme održavanja Olimpijskih Igara. Planirano je da ima oko 500 pripadnika iz redova Predsjednkovog Glavnog Stožera, Federalne Uprave Sigurnosti, Federalne Sudske Policije i Pravosudne Policije tadašnjeg Federalnog Distrikta (Ciudad de México). Na kraju ih je bilo između 1500-2000. Ta paramilitarna grupa koja je formirana kako bi “otkrila, špijunirala i obuzdala” pripadnike protestnih studentskih pokreta u stvari je obavljala najprljavije poslove obraćuna s opozicijom. Vršili su nezakonita ilegalna hapšenja, maltretiranja, mučenja, upade u stanove i otmice “nepoćudnih”. Članovi “Bataljona Olimpija” bili su odjeveni kao civili a kao znak raspoznavanja nosili su bijele trake na rukavu ili bijele rukavice. Sudjelovali su u svim akcijama razbijanja skupova i marševa studenata kao i u zauzimanju zgrada Sveučilišta UNAM i Politehničkog Instituta a na kraju se pokazalo kako će odigrati ključnu ulogu u masakru na Tlatelolcu. Bili su ubačeni među same studente ili razmješteni po okolnim zgradama s kojih su nakon zadnje ispaljene bengalke iz helikoptera počeli bezobzirno pucati po studentima na trgu čije izlaze je blokirala vojska. Pripadnici ovog bataljona koji su bili ubačeni među studente čak su uspjeli doći do trećeg kata zgrade Chihuahua s kojeg su se studentima obraćale njihove vođe. Njihov glavni cilj trebo je biti upravo njihovo hapšenje. Ali oni su bili ti koji su prvi zapucali na studente makar je vlada kasnije za to neuspješno pokušavala optužiti same studente.
Vjeruje se kako je bivši ministar unutarnjih poslova Luis Echeverría Álvarez nakon što je postao meksički predsjednik 1970.g. ponovo aktivirao dio pripadnika “Bataljona Olimpija” u paramilitarnoj skupini “Los Halcones” (“Sokolovi”) koju vodi pukovnik Manuel Díaz Escobaro. Ta skupina će 10.06.1971.g izvršiti “Matanza de Corpus Cristi” (“Pokolj na Tjelovo”) ili “El Halconazo” kada su u Ciudad de Méxicu ubili 120 studenta na mirnom prosvjedu podrške njihovim kolegama s “Universidad Autónoma de Nuevo León” koji su se pobunili protiv prijedloga zakona koji je gušio njihovu autonomiju. Tako je opskurni “Bataljon Olimpija” na neki način nastavio svoj opskurni život, samo u drugom obliku. Bar još za neko vrijeme.


EPILOG
Danas je u Meksiku na vlasti ljevica iako su i Gustavo Ordaz Díaz i Luis Echeverría Alvarez bili članovi “Partido Revolucionario Institucional” - PRI (“Revolucionarna Institucionalna Stranka”) koja sebe formalno smatra lijevim centrom i autentičnom sljednicom vrijednosti Meksičke Revolucije a postali su simboli najkrvavijih obraćuna s meksičkom ljevicom. Na čelu Meksika danas je lijevi populist Andrés Manuel López Obrador (AMLO), vođa “Movimiento de Regeneración Nacional” - MORENA (“Pokret Nacionalne Obnove”) koji prema najnovijem istraživanju iz listopada ove godine uživa podršku 67% građana Meksika. On je u svakom slučaju posebna pojava. Njegova vladavina u Meksiku na značajan način utjeće na aktualni politički trenutak kompletnog kontinenta. Činjenica je da lljevica danas udara politički ritam Latinske Amerike. Ali koliko dugo ? Dolazak na vlast ljevice u Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Hondurasu i Boliviji jasan je politički znak. Svaka od tih ljevica je posebna, da ne spominjemo Kubu, Venezuelu ili Nikaragvu. Peru trenutno živi tešku krizu nakon pučističkog svrgavanja ljevičara Pedra Castilla a u Salvadoru Nayib Bukele koji je došao s ljevice sada “razgovara s Bogom” prijeteči “samoudarom” (“autogolpe”) Parlamentu uz podršu vojske a u Argentini je na upravo završenim predsjedničkim izborima (19.11.) pobijedio naizgled ridikulozni “showman”i tobožnji “anarhistički ultraliberal” (ma što to značilo) - ultradesničar Javier Milei. Kako bi rekao Gabriel García Márquez, europljani misle kako je “magični realizam” samo obićan književni stil u Latinskoj Americi ne razumijevajuči da je on životna svakodnevnica, “običaj”. Ako to prenesemo na politički život Latinske Amerike pa i na najrazličitije latinskoameričke ljevice, možda ćemo tek stvoriti pretpostavke za razumijevanje suštine tog kontinenta. Gerilske pokrete svih mogućih političkih vrsta da i ne spominjemo.
Claudia Sheinbaum, dosadašnja gradonačelnica Ciudad de Méxica i najvjerojatnija buduća predsjednica Meksika izjavila je na komemoraciji ubijenim studentima na Tlatelolcu: “Drugi listopad se ne zaboravlja. Nikada više autoritarne vlade koji mlade studente koji se bore za slobodu i demokraciju vide kao svoje neprijatelje. Nikada više represivne vlade koje su spremne upotrijebiti metke protiv socijalnih pokreta i opozicionara !” Istovremeno, na ulice Ciudad de Méxica izašao je “Comite 68” da obilježi 55-tu obljetnicu studentskog masakra iz !968.g. Krenuli su u 16 sati s Tlatelolca a pridružili su im se predstavnici Universidad Nacional Autónoma de México (UNAM), Autonoma Metropolitana (UAM), Universidad Autonoma de la Ciudad de México (UACM), El Instituto Politécnico Nacional (IPN), sindikati i razne civilne udruge. I oni su obilježavali ovaj događaj pod sloganom “2 de octubre no se olvida” (“Drugi listopad se ne zaboravlja”). Pošli su s Tlatelolca pa preko Eje Central nakon sat i po hodanja po kiši stigli na trg Zócalo pred Palacio Nacional zahtjevajući pravdu za ubijene studente noseći transparente na kojima je pisalo ”Manje policije, više obrazovanja”, “U ratu protiv droge ginu studenti”, “Vi ste plod ove zemlje okupane krvlju”, “Mi studenti izlaziti ćemo na ulice sve dok bude trajala represija”. Tražili su pravdu i za 43 studenta iz Ayotzinape koji su ubijeni 26.09.2014.g. uzvikujući: ”Žive ste ih odveli, žive ih želimo” i “Ni oprost ni zaborav, kazna za ubojice !” Tada su ih, usred govora povijesnog vođe studentskog pokreta iz 1968.g. Félixa Hernándeza Gamundija maljevima i motkama napale maskirane osobe u crnom s navučenim kapuljačama iz tzv “Bloque Negro” (“Crni Blok”) bacajući na njih molotovljeve koktele i petarde pokušavajući srušiti zaštitnu ogradu oko Palacio Nacional. Gamundi je pozvao prisutne da ne nasjedaju na provokacije. Nakon 20-tak minuta I kratkog sukoba s policijom pripadnici “Crnog Bloka” su se povukli. Tako je završio 2.10.2023.g. “MEXICO LINDO Y QUERIDO !”

Oznake: Galeb, veslo


- 09:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.11.2023., srijeda

HOĆE LI SE AMERIKA ISPRIČATI ČILEU ?


U ponedjeljak, 11. rujna 2023.g. navršilo se točno 50 godina od krvavog vojnog puča u Čileu. Taj prevrat i rušenje vlade predsjednika Salvadora Allendea izvršila je do tada tradicionalno neutralna čileanska vojska na čelu s generalom Augustom Pinochetom uz asistenciju sjevernoameričkog predjednika Richarda Nixona i njegovog dijaboličnog alter ega, Henry Kissingera, savjetnika u Nixonovoj predsjedničkoj kampanji 1968.g - a tada na funkciji državnog tajnika i Nixonovog “consiglierea” za nacionalnu sigurnost.
Kako je došlo do toga da “demokratska Amerika” odigra tako prljavu antidemokratsku ulogu u rušenju čileanskog predsjednika Salvadora Allendea, čovjeka koji je 3. studenog 1970.g. postao prvi socijalistički mandatar na svijetu koji je demokratskim putem na slobodnim višestranačkim izborima bio izabran na tu funkciju ? Jesu li su se SAD danas, pola stoljeća nakon organiziranja tog profašističkog puča, spremne ispričati Čileu i njegovom narodu zabog veličine patnje i tragedije koju su proživjeli zbog njih ?
Danas se o umješnosti i ulozi SAD u izvršenje vojnog puča u Čileu 1973.g. zna puno više jer je skinuta oznaka “tajnosti” s dijela dokumenata iz National Security Archiv-a iako je objektivnim analitičarima sve bilo jasno odmah. Tako je slavni nobelovac Gabriel García Márquez (inače “opasan komunista” čije knjige, kao i knjige mnogih drugih “subverzivnih autora”, Pinochetov režim ritualno spaljuje na lomačama pa je tako na jednoj od njih odjedom spaljeno čak 15 000 primjeraka Márquezove knjige “La aventura de Miguel Lattín clandestine en Chile”) još 1974.g. objavio tekst “Čile, puč gringosa” o tajnoj “washingtonskoj večeri” na kojoj se godinu dana prije predsjedničkih izbora na kojima će pobijediti Allende dogovorilo sve ono što će uslijediti ukoliko on pobjedi. “Svjetski čuvari demokracije” i “gospodari svijeta” sve su već riješili daleko prije održavanja čileanskih izbora i puča od 11.09.1973.g.
Naime, jedne snježne noći krajem 1969.g., dakle godinu dana prije predsjedničkih izbora a tri godine prije vojnog puča u Čileu, na periferiji Washingtona su se na tajnoj večeri našli 3 američka generala iz Pentagona i 4 visoka časnika čileanske vojske. Domaćin je bio zrakoplovni pukovnik pri vojnoj misiji Čilea u SAD, Gerardo López Angulo. Poeban gost na večeri je bio direktor zrakoplovne škole Čilea general Toro Mazote koji je dan ranije stigao u “studijsku posjetu” SAD. Tih sedam visokih američko-čilenskih časnika razgovaralo je što uraditi kako bi se spriječila pobjeda Salvadora Allendea na predstojećim čileanskim izborima ali i kako djelovati ukoliko Allende ipak uspije pobijediti. Dok su jeli pečenu govedinu s graškom i voćnu salatu pijuckajući odlična čileanska crna vina general Toro Mazote je rekao da će u tom slučaju: “Zauzeti palaču La Moneda u pola sata, makar je trebali i zapaliti”. Svi su se složili pa i general Ernesto Baeza, budući Pinochetov direktor Nacionalne Sigurnosti Čilea koji će za tri godine biti baš taj koji će izdati naređenje da se predsjednička palača zapali. Za stolom su još sjedili general Sergio Figueroa Gutieŕez, zapovjednik zračne brigade, budući Pinochetov minister Javnih Radova i najbolji prijatelj generala Gustava Leigha koji će naediti raketiranje La Monede i admiral Arturo Troncoso, budući pučist iz Valparaisa, koji će izvršiti krvavu čistku Allendeu odanih mornaričkih časnika. Ta “washingtonska večera” bila je prvi kontakt Pentagona s budućim pučistima. Nakon ove večere uslijediti će još niz susreta kako u Washingtonu tako i u Čileu na kojima je u tajnosti dogovoreno da će u slučaju pobijede Allendea i njegove uspješne inauguracije grupa urotničkih generala oružjem svrgnuti Salvadora Allendea.
Sve je bilo isplanirano unaprijed, hladnokrvno kao da se radilo o običnj ratnoj operaciji bez obzira na moguće žrtve. Taj je plan nazvan “Contigency Plan” a osmisliti ga je trebala pentagonska “Naval Intelegence Agency” koja je objedinjavala sve informacije drugih agencija uključujući i CIA a sve pod najvišim političkim vodstvom i nadzorom Nacionalnog Savjeta za Sigurnost. Bilo je “logično” da se mornarica zaduži za ovaj “projekt” jer je prvotni plan bio da se puč izvrši za vrijeme odvijanja zajedničkih američko-čileanskih pomorskih manevara na Pacifiku. Ti su se manevri trebali održati u rujnu 1970.g. istovremeno dok su se održavali čileanski izbori a sve u koordinaciji s čileanskim kopnenim i zračnim snagama.
Još 1965.g. SAD su razvile opsežnu akciju “Plan Camelot” kojom je bilo obuhvaćeno kompletno čileansko društvo. Još jedna Kuba nije se smijela dogoditi. Za amerikance je “pobjeda komunizma” bila istoznačna s izbornom pobijedom bilo koje lijeve političke opcije, pa makar i one najumjerenije. Oni su smatrali kako u tom slučaju “imaju pravo” da u ime svojih globalnih interesa - oružjem, nasilno sruše takvu vlast bez obzira na političku volju naroda suverenih država. Do izvođenja puča u Čileu neposredno nakon pobjede Allendea ipak ne dolazi i to zbog procjene američkog ambasadora u Čileu Edwarda Korryja i ispostave CIA u Čileu kako je za takvu terorističku državnu akciju “loš moment” i da bi sve moglo završiti katastrofalnim posljedicama za SAD. Stoga je trebalo razraditi nove planove.
Salvador Allende pobjedio je na čileanskim izborima 4.rujna 1970.g. Jedanaest dana poslije toga (15. rujna) američki predsjednik Richard Nixon primio je u Ovalnom Uredu Bijele Kuće konzervativnog vlasnika najvećeg i najutjecajnijeg čileanskog dnevnika “El Mercurio”, Augustína Edwardsa Eastmana. Taj događaj posredovao je predsjednik “PepsiCo” i glavni distributer “Pepsi Cole” za Čile, Don Kendall. Cilj susreta najmoćnijeg svjetskog političkog magnata (Nixona) s ovom dvojicom medijskih i poduzetničkih magnata bio je razrada sveobuhvatnog plana uništenja Allendea. Nakon razgovora tog naizgled čudnovatog trija predsjednik Nixon poziva Richarda Helmsa, direktora CIA. Otvorenu mu kaže da “režim Allendea u Čileu nije prihvatljiv Sjednjenim Američkim Državama” i naređuje masivnu intervenciju u Čileu. Za te prikrivene akcije odobrava mu početnih 10 milijuna dolara. Helms objašnjava Nixonovo odobravanje puča riječima kako je “Truman izgubio Kinu, Kennedy Kubu. Nixon neće izgubiti Čile”. Demokratska volja čileankog naroda izražena na slobodnim izborima ove lažne zaštitnike “svjetske demokracije” nije niti malo zanimala. Nixon zahtijeva od šefa CIA-e strogu konspiraciju Helms će kasnije tvrditi kako je to bila njegova “najtajnija misija nakon Drugog svjetskog rata”.
Početni cilj bio je “ekonomsko davljenje”, “proizvodnja kaosa” i nezadovoljstva u Čileu. Za to se zadužuje direktor Western Hempshire Divison CIA-e Wiliam Broe koji u svrhu toga formira “Task Force” pod upravom Davida Atlee Philipsa - šefa podružnice CIA-e u Brazilu. Taj plan ekonomskog razaranja, podsticanja bunta, kaosa i nepodnošljivih uvjeta života i krize u Čileu nazvan je “Projekt FUBLET”. Metode bespoštednog ekonomskog uništenja onih država čija vlast nije po volji moćnih američkih kontrolora stvarnosti prastara je priča. Kuba je tako pod sankcijama i u izolaciji već preko 60 godina a kompletna Latinska Amerika gotovo svakodnevno potvrđuje aktualnost slavne izreke davno preminulog don Porfiria Díaza: “Pobre México, tan lejos de Dios y tan cerca de Estados Unidos” (“Jadni Meksiko, tako daleko od Boga a tako blizu Sjedinjenih Država”). U novije vrijeme slične “blagodati” moćnog američkog susjeda posebno je osjetila Venezuela pa tako poznati ekonomist Jeffrey Sachs zajedno s Mark Weisbrotom u Izvještaju “Center for Economic and Policy Research” navode da je u Venezueli “ubijeno više od 40 000 ljudi kao posljedica sankcija” i to samo u periodu između 2017 do kraja 2018.g.
“Čileanska ekonomija mora vrištati”. Tim je riječima Nixon naredio uništenje čileanske ekonomije, promoviranje nereda, proizvodnju straha i očaja među građanima Čilea i stvaranje tzv “objektivnih uvjeta” za slom kičme Allendeovog režima i stvaranja klime podrške vojnom puču koji će srušiti demokratski izabranu vlast. Amerika odmah po završetku izbora u Čileu pokušava spriječiti da čileanski Kongres podrži Allendeovo preuzimanje funkcije predsjednika. Za ostvarenje tog cilja razradili su dva moguća puta: “Track I” - bio je pokušaj da Kongres ne prizna Allendea za predsjednika pozivajući se na činjenicu da “Unidad Popular” nije osvjio apsolutnu većinu za što im je trebala suradnja najuglednijeg čileanskog demokršćanskog lidera Eduarda Freia koji je trebao izvršiti Ustavni Puč poništavajući rezultaate izbora. On je trebao imenovati Vojni Kabinet koji bi predvodio prijelaznu vladu a predsjednički kandidat desničarske Partido Nacional (PN) Jorge Alessandri postao bi njen privremeni predsjednik koji bi zatim raspisao nove izbore i odstupio sa svoje funkcije a Eduardo Frei (koji ne bi ulazio u prijelaznu vladu) bio bi novi kandidat za predsjednika Čilea i “Track II” - koji je značio Vojni Puč.
O ulozi Eduarda Freia u rušenju Allendea i o neuspjehu socijalista da “nađu zajedničku riječ s demokršćanima” (što je po nekima bio glavni uzrok fatalnog kraja njihove vladavine) danas se puno razglaba ali je činjenca da on nije prihvatio ovu “izdajničku ulogu” (ima onih koji smatraju kako je to kasnije rezultiralo njegovom smrću na bezazlemoj operaciji, poput Pabla Nerude ). Puno tu još ima nejasnih stvari ali ova ideja američkog veleposlanika Korry-ja iz lipnja 1970.g. o Ustavnom Puču u Kongresu nije se ostvarila pa se pribjegava pripremama za izvršenje vojnog puča što počinje s obećanim Nixonovim “ekonomskim davljenjem” Čilea. MMF i Svjetska Banka uskraćuju Čileu sve kredite a zapadne kompanije prestaju sa svojim ulaganjima. To je bio prokušani recept i tehnika koja se već primjenila u Brazilu kako bi se opravdao vojni puč i rušenje predsjednika Joao Goularta. Činjenica je da se američki veleposlanik u Čileu Korry žestoko suprostavljao vojnom puču ( zalažući se za “ustavni puč” i sprječavanje Allendea da u Kongresu preuzme vlast) vjerujući da će vojni puč nanijeti štetu američkim interesima. Svoje spoznaje o pripremama vojnog puča prenio je Eduardu Freiu a posebno o suradnji majora Artura Marshalla i generala Horacia Gamboa s paravojnim desničarskim “Movimiento Nacionalista Patria y Libertad” (MNPL) kojeg je osnovao odvjetnik Pablo Rodriguez Grez pet dana nakon izbora s direktnim ciljem rušenja Salvadora Allendea. Njihov plan će se ostvariti tek za tri godine.
Peter Kornbluh, novinar i ekspert iz Arhiva Nacionalne Sigurnosti u Washingtonu i direktor Projekta dokumentacije u Čileu, objašnjava kako je Richard Nixon prvo poduzeo sve, naredivši direktnu akciju kako bi se socijalist Allende onemogućio da pobijedi na izborima 1970. g. u Čileu. Usprkos svemu, Allendeova koalicija Unidad Popular pobijedila je na izborima. Nakon toga pokušalo se spriječiti da Allende preuzme vlast. Nisu uspjeli a Allendeova osobna popularnost u širokim slojevima naroda rasla je sve više. To je izazvalo veliku nervozu u Bijeloj Kući. Nixon i Kissinger strahuju kako bi taj umjereni liječnik, demokratski socijalist i latinskoamerički marksist mogao uspjeti u svom projektu i postati uzor, primjer ostalim narodima latinskoameričke hemisfere koju je Amerika još od vremena “Monroeve Doktrine” iz 1823.g. i “Manifest Destiny” iz 1845.g. smatrala svojim “stražnjim dvorištem” kojim oni “imaju pravo” gospodariti i uređivati ga kako je njih volja a ne kako bi to, svojom slobodnom odlukom, željeli narodi koji žive na tom području. To nije moglo završiti drugačije nego u krvi i zločinu.
Ta vremena su politički izuzetno turbulentna. Eho kubanske revolucije još je odjekivao svijetom a posebno Latinskom Amerikom. Europu trese politički potres “revolucionarne” 1968 godine ljuljajući temelje “kapitalističke logike života”a studentski nemiri ne zaobilaze ni Jugoslaviju ali su najsnažniji u Francuskoj i Njemačkoj. Niz teoretskih kritika postojeće “kretenizacije života” pretvaraju se u direktnu akciju studenata ali uskoro i radnika uz zahtjev radikalnih promjena postojećeg načina života. U Meksiku 1968.g. uoči samog početka Olimpijade, dolazi do masakra studenata na trgu Tlatelolco (“Plaza de las Tres Culturas”). Iste godine Sovjetsku Savez tenkovima guši “Praško proljeće” u Čehoslovačkoj. U Argentini izbijaju tzv “Cordobazo” i “Rosariaso”, odnosno pobune studenata u tim gradovima. U Urugvaju se između 1967 - 1969.g. dešavaju četiri generalna štrajka. U listopadu 1967.g. u Boliviji je ubijen Che Guevara ali ne i njegova teorija “revolucionarnih žarišta”. U rujnu 1970.g. Allende pobjeđuje u Čileu a u Boliviji se uspostavlja “Asamblea Popular”, predstavničko tijelo sindikata i radnika kao alternativna vlada. U Meksiku u lipnju 1971.g. dolazi do “Krvoprolića na Tjelovo” (“La Matanza de Corpus Cristi” ili “Halconazo”) kada famozni paravojni “Los Halcones” masakriraju studente koji traže reformu obrazovanja (o čemu će Alfonso Cuarón snimiti film “Roma”). U Europi se početkom 60-tih godina u Italiji i Španjolskoj rađa ideja “eurokomunizma” koja sredinom 70-tih dominira zapadoeuropskim komunističkim strankama. To su godine Vijetnamskog rata, godine pobuna i revolucija ali i pokretanja “Operación Cóndor”, plana Sjedinjenih Američkih Država da uz pomoć desničarskih diktatura u Južnoj Americi svim metodama, bilo legalnim ili nelegalnim, pod svaku cijenu suzbiju ljevičarske političke pokrete. “Operacija Kondor” trajati će sve do 1980.g.
Na ljevici se tada pokreću rasprave o odnosu reforme i revolucije, načinima borbe protiv kapitalizma i Imperijalizma i različitim putovima u socijalizma. Otvara se prostor i za ideju čileanskog puta u socijalizam koji je podrazumijevao da se fundamentalna struktura buržoaske države ne dira i da se duboke društvene promjene pokušaju izvesti uz poštivanje institucionalnih i ustavnih formi i principa bez ikakvog nasilja nad njima. Treba imati na umu da u Latnskoj Americi 10% zemljoposjednika 60-tih godina prošlog stoljeća kontrolira 80% obradive zemlje. Seljaci tada čine 55% stanovništva Latinske Amerike. Oni žive u uvjetima ekstremnog siromaštva i prekomjerne eksploatacije. Industrijalizacija je vrlo niska, koncentrirana u nekoliko centara i enormno ovisna od Amerike. U Čile je čak 72.7% obradivih površina koncentrirano u samo 1.3% farmi dok 85,2% seljaka raspolaže sa samo 5,8% obradivih površina. Čileanska ekonomija 80% ovisi o bakru a 40% najvažnijih čileanskoh kompanija u stranim je rukama. Program Allendeovog “Unidad Popular” je u stvari ambiciozan projekt poboljšanja uvjeta života narodnih masa što podrazumijeva radikalan raskida s imprijalizmom. Zato će njegova vlada odmah potaknuti nacionalizaciju čileanskih prirodnih dobara i raspodjelu zemlje seljacima. Uvjeti nacionalizacije proizvodnje salitre, željeza itd dogovarali su se s vlasnicima. U prosincu 1970.g. čileanski Kongres je jednoglasno izglasao nacionalizaciju eksploatacije bakra. Nacionaliziraju se banke i osniva se “Área de Propriedad Social” - APS (“Područje Društvenog Vlasništva”) u što ulaze strateška nacionalizirana poduzeća. Allendeova vlada uskoro uspostavlja kontrolu nad industrijom čelika, naftnih polja, rafinerija, većine željeznica i zračnog prometa - tako da 1973.g. čileanska socijalistička vlada kontrolira 80% industrijske proizvodnje i 60% BDP-a. Sve je to bilo popračeno socijalnim mjerama poboljšanja uvjeta stanovanja, prehrane i zdravstvene zaštine. Naravno da se alarm velikih internacionalnih kompanija odmah upalio. Američki je već odavno bio upaljen. Allende je svjestan toga. On će inzistirati na mirnom putu ostvarenja socijalizma dolazeći zbog toga i u sukob s radikalnim krilom vlastite (Socijalističke) stranke. Zanimljivo je da su mu čileanski komunisti bili najlojalniji partneri podržavajući do kraja njegov pacifistički koncept. CIA i čileanska desnica u listopadu 1972.g. organiziraju štrajk kamiondžija paralizirajući kompletnu državu na što dolazi do velike mobilizacije i samoorganizacije radničke klase. Socijalni se konflikti zaoštravaju. Allende pokušava oslabiti urotnike i smiriti vojsku njihovim uključivanjem u izvršnu vlast pa tako 9. kolovoza 1973.g. formira svoj novi civilno-vojni kabinet u koji ulaze 3 generala i glavni zapovjednik policije. Taj krug “zatvara” neposredno uoči vojnog puča imenujući generala Augusta Pinocheta (23.08.1973) zapovjednikom čileanskih Oružanih snaga. Dakako, taj Allendeov pokušaj pokazao se promašenim na što su ga odmah upozoravali vođa radničkih samoorganizacija, “Córdones industriales”. “Kordoni” su bili organi teritorijalne koordinacije među radnicima određene zone unutar koje su se nalazile deseci tvornica i poduzeća čiji radnici imaju svoje predstavnike u pojedinom “Kordonu”. Upravo su oni su za vrijeme štrajka kamiondžija organizirali život u Čileu. U trenutku Pinochetovog puča u Čileu djeluje 31 “Kordon” od čega njih 8 u Santiago de Chileu. Jedan od radničkih vođa, Armando Cruces upozorava da “vojnici u vladi predstavljaju jamstva poslodavcima a ne radničkoj klasi”. Nekoliko dana uoči puča, 5.09.1973 “La Coordinación de los Cordones Industriales de Santiago” obratila se “drugu predsjedniku” Salvadoru Allendeu riječima: “Upozoravamo te druže, uz svo naše poštovanje i povjerenje koje još imamo prema tebi da češ, ukoliko ne provedeš program Narodnog Jedinstva, ukoliko izgubiš povjerenje u mase, izgubit jedinu stvarnu podršku koju imaš ti osobno i kao predsjednik vlade i biti češ odgovoran što češ odvesti zemlju, ne u građanski rat jer je on već u punom tijeku, nego u hladnokrvni, planirani masakr najsvjesnije i najorganiziranije radničke klase Latinske Amerike”
Nakon Pinochetovog vojnog puča kompletnu kontrolu nad zdravstvom preuzima vojska a ministar zdravstva postaje pukovnik. Sva nacionalizirana industrija vraćena je starim vlasnicima ili su velikodušno obeštećeni. Rudnici bakra vraćeni su američkim vlasnicima. Pinochet u jednom od svojih prvih intervjua kaže: “Netočno je da mi čileanci preuzimamo nešto što nama ne pripada”. Politička diktatura, ekonomski neoliberalizam, elimiranje bilo kakve vrste državne intervencije, svetinja privatnog vlasništva i djelovanje magične “nevidljive ruke tržišta” postaju, u režiji Miltona Friedmana i njegovih “Chicago boys-a”, temelji organizacije čilenaskog društva. Pučističkoj klici sada se širom otvaraju vrata svih banaka koje su Allendeovoj vladi odbijale dati kredite, a posebno vrata Svjetska Banka i “El Banco de Desarrollo Latinoamericano”. Izdašni krediti i inozemne investicije preplavljuju Čile. Predsjednik Nixon Pinochetu odmah odobrava kredit od 24 milijuna dolara za kupnju 120 000 tona pšenice što je bilo 8 puta više nego od onoga što je Allendeova vlada uspjela dobiti u sve 3 godine svog postojanja. Radnička kontrola tvornica se ukida, zabranjuju se sindikati a njihove vođe se hapse ili ubijaju. Zabranjuju se sve političke stranke osim onih koje Vojna Hunta proglašava “patriotskim” a radničke stranke se posebno stavljaju izvan zakona. Napušta se politika kontrole cijena, ukida se program respodjele mlijeka itd. Tako je Nixonova Amerika uspjela srušiti demokratsku izabranu vladu Salvadora Allendea i u Čileu instalirati neoliberalni koncept društva “na vrhovima bajoneta”, doduše krvavim, ali koga uopće briga za to !?
Vojni puč u Čileu je na brutalan način zatvorio put kojim su različite latinskoameričke država krenule pokušavajući izgraditi državu blagostanja koja bi suvereno i slobodno raspolagala svojim prirodnim bogatstvima. Eric Toussant, osnivač “The Committee for the Abolition of Illegitimate Debt” smatra kako je Pinochetov puč nagovjestio ono što će se desiti u slijedećih desetak godina u Latinskoj Americi - a to je: imperjalistička kontraofenziva predvođena Amerikom i instaliranje projekta ekonomskog modela kojeg danas poznajemo pod imenom Neoliberalizam. Taj je model je instaliran silom vojnog oklopa a protiv interesa najširih masa. Amerika zatim pomaže dolazak na vlast Carlosa Menema u Argentini i Carlosa Salinasa de Gortaria u Meksiku koji su, obečavajući ostvarenju “eknomskog ćuda”, doveli do teških neuspjeha i produbljenje socijalnih konflikata. Od tzv politike “ekonomskog šoka” na kraju će narodu ostati samo šok. Čile je postao živi laboratorij za nametanje tog modela koji se temeljio na ukidanju dotadašnjeg modela stimuliranja rasta i razvoja društva preko Države. Noliberalni model podržava privatizaciju svih strateških resursa, zdravstva i obrazovanja - reducirajući intervencije javnog sektora u reguliranju gospodarskih aktivnosti. Tako se 1973.g. pomoću tenkova, “na vrhovima bajoneta” a teoretski osmišljen idejama Miltona Frriedmana (Chichago University) i pod američkim pokroviteljstvom, promovirao “ekonomski model ćileanske diktature”. Na taj je način neoliberalni ekonomski model bučno ušetao na svjetsku pozornicu hodajući “ruku pod ruku” s okrutnom političkom diktaturom istovreeno trubeći o tobožnjoj zaštite demokracije. I još uvijek ne prestaju trubiti….
Neoliberalizam je u Čileu iza svojih prvih koraka ostavio za sobom krvavi trag. Časni čileanski vojnici koji nisu podržavali pučiste brutalno su pogubljeni. U atentatima su ubijena dva vrhovna zapovjednika čileanske vojske. General René Schneider ubijen je u atentatu 1970.g. u Čileu a 1973.g. u Buenos Airesu je ubijen general Carlos Prats. Na amerčku sramotu u Washingtonu je 1976.g. ubijen bivši čileanski minister vanjskih poslova i ministar obrane Letelier del Solar Orlando zajedno s 25-godišnjim amerikancem Ronnie Moffittom. “Demokratski svijet” a ni tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter ne uzbuđuju se previše zbog toga, uostalom - kao niti zbog ubojstva na desetke tisuća “nepoćudnih” čileanaca. Prognane da i ne spomnjemo. Štoviše, Henry Kissinge u prosincu 1973.g dobija Nobelovu nagradu za mir a Milton Friedman 1976.g. Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Pet dana nakon vojnog puča u Čileu Nixon je u telefonskom razgovoru zadovoljno rekao Kissingeru: “Ovo u Čileu se konsolidira”, dodajući: “U vrijeme Eisenhowera bili bismo heroji” pa cinično nastavlja kako se, na sreću, “naša ruka (..) u ovome ne uočava”. Kissinger mu je u istom, gotovo posprdnom stilu, odgovorio kako uostalom: “Mi to nismo napravili….mi smo im samo pomogli”.
Danas više nema nikakvih tajni o ključnoj ulozi ovog dijaboličnog dvojca u kreiranju strašnog zločina koji se u njihovoj režiji odigrao u Čileu 1973-g. Jedino pitanje koje na kraju preostaje je ono s početka ovog teksta: Imaju li Sjedinjene Američke Države danas u sebi dovoljno demokratskog i moralnog kapaciteta da se javno ispričaju čileanskom narodu za svo zlo i za sve patnje koje su mu tada nanijeli ?



Oznake: školjka, maestral


- 13:56 - Komentari (76) - Isprintaj - #

06.11.2023., ponedjeljak

Dictablanda ili meka diktatura Andreja Plenkovića


Pojam “dictablanda” pojavio se prvi put 1930.g. u Španjolskoj za vrijeme vladavine generala Berenguera kojeg je kralj Alfonso XIII odabrao za novog mandatara vlade nakon pada diktature Miguel Prímo de Rivere. Pojam je skovan tako da se u španjolskom pojmu diktature ( dicta-dura ) riječ “dura” ( koja znači - tvrda, teška ) zamijenio s riječi “blanda” ( koja znači - meka ). Dakle, kovanica “dictablanda” opisuje takav oblik vladavine koju karakterizira “meka diktatura”. Ta sintagma kao da na najbolji način opisuje suštinu današnejg oblika vladavine u Hrvatskoj.
Ono što de dogodilo u Hrvatskom Saboru u utorak 24. listopada 2023.g. definitivna je potvrda toga. Taj dan će se pamtiti kao dan kada je hrvatski premijer Plenković “urbi et orbi” objavio ukidanje parlamentarizma u Hrvatskoj. Nekome ove rječi mogu zvučati kao pretjerivanje. Uostalom buljuci “političkih komentatora” koji se ovih dana slivaju po svim hrvatskim televizijama uglavnom gotovo zborno pljuckaju s visoka po onom dijelu opozicije koji je, prosvjedujući kontra čina javnog silovanja zakonodavne vlasti od strane izvršne vlasti pred očima kompletne hrvatske javnosti, lupkao pločicama po saborskim klupama.
A što se usitinu dogodilo tog nezaboravnog utorka ?
Premijer Plenković došao je u Hrvatski Sabor podnijeti “Godišnje izvješće vlade Republike Hrvatske” ali očito bez namjere da se u Saboru ponaša po pravilima tog najvišeg Zakonodavnog tijela u Hrvatskoj (odnosno po njegovom Poslovniku) nego po vlastitim pravilima, demonstrirajući zorno na taj način “koja je vlast u Hrvatskoj jedina prava vlast”. Za to mu je bila potrebna kolaboracija predsjednika zastupničkog kluba HDZ u Saboru, inače potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera - koji je, u odsutnosti predsjednika Sabora g. Jandrokovića, predsjedavao ovom saborskom sjednicom.
Naime, treba dodati da nakon podnošenja premijerovog godišnjeg Izvješća saborski zastupnici nemaju pravo na replike niti na osobne diskusije. Mogu govoriti jedino predstavnici zastupničkih klubova. Jedini način na koji su zastupnici mogli osobno govoriti o ovoj točki bilo je traženja stanke ili povrede Poslovnika. E to njihovo pravo na govor u Parlamentu hadezeov duet Reiner - Plenković odlučio im je oduzeti. Tu činjenicu većina “političkih komentatora” koji uglas pjevju o tome kako su saborski zastupnici morali svojim argumentiranim diskusijama a ne lopaticama kontrirati premijeru - očito jednostavno ne zna. Toliko o njima. Nasilje koje je izvršeno nad Parlamentom, najvišim Zakonodavnim tijelom u Hrvatskoj, njegovim pravilima, nad onima koji predstavljaju suverenitet i volju hrvatskih građana - od strane ključnog čovjeka Izvršne vlasti a uz asistenciju potpredsjednika Sabora g. Reinera izazvalo je sasvim opravdanu reakciju dijela saborskih zastupnika. Po meni je ta reakcija zastupnika bila preblaga, odnosno nekorespodentna težini izvršenog akta nasilja Izvršne vlasti nad Saborom i čina uzurpacije onih političkih ovlasti koje izvršnoj vlasti ne pripadaju. Sve je to izvršeno javno. U većini demokratskih zemalja parlamentarci bi zaista regirali puno žešće.
Treba napomenuti da Sabor bira premijera a ne on njih. Da saborski zastupnici imaju tzv “izvorni izborni legitimitet” jer su izabrani neposredno od strane naroda kojeg šef Izvršne vlasti nema jer je izabran posredno i to do strane tih istih saborskih zastupnika pa tako njima i odgovara za svoj rad, odnosno zastupnici ga mogu u svakom trenutku smijeniti jednako kao što su ga jednom i izabrali. Ali se on u utorak 24. listopada 2023.g. stavio iznad svih njih i to na način da je četvorici saborskih zastupnika oduzeto pravo na govor u trajanju od dvije minute prije početka premijerovog izlaganja. To nasilje i uzurpacija saborske govornice od strane predsjednika Vlade izvršeni su na očigled kompletne hrvatske javnosti. Da eventualno ne bi bilo nikakve zabune oko karaktera tog čina javne egzekucije parlamntarizma u Hrvatskoj premijer Plenković je nakon svog izlaganja - pred TV kamerama direktno u novinarske mikrofone “svom puku” u imperijalnom stilu poručio: “Cilj nije da gubimo vrijeme slušajući po njihove dvije minute ni o čemu. Mi smo održali raspravu o onome o čemu smo došli”.
Sve je dakle bjelodamo. Nitko ništa ne krije. Apsolutni Vladar Hrvatske javno je izjavio kako on ne želi “gubiti vrijeme” u Parlamentu slušajući zastupmnike “ni o čemu”. On “I njegovi” su im zato jednostavno oduzeli pravo na “bevezno blebetanje”. Naravno, ne treba uopće sumnjati u to kako će saborski Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav ( u kojem HDZ ima većinu ) odlučiti da nikome nikakva pravo u Saboru nije oduzeto. E moji Španjolci, kako bi ste Vi nazvali ovakvo političko ponašanje? Možda je pojam “dictablanda” u ovom slučajju zaista premek.

Oznake: pijesak, obala


- 12:00 - Komentari (59) - Isprintaj - #

09.05.2023., utorak

GIANNI MINA (1938 - 2023)


Umro je “najveći latinoamerikanac od svih talijanskih novinara”, objavio je argentinski “Clarin” 27.03.2023. g. na dan smrti talijanskog novinara, redatelja, pisca, esejiste, producenta, “zamjenskog oca” Diega Armanda Maradone i angažiranog ljevičara, čovjeka “svete riječi” Giannija Mine, institucije talijanskog i svjetskog novinarstva. Meksička “La Jornada” se toplim rječima oprostila od velikog “poznavatelja i zaljubljenika Latinske Amerike” a “Diario de Cuba” je podsjetio kako je Fidel Castro svoj najduži i najpoznatiji intervju (16 sati razgovora) dao upravo ovom novinaru. Sam kubanski predsjednik Miguel Díaz Canel je izjavio kako je “Kuba s dubokom tugom primila vijest o smrti izvanrednog intelektualca i dragog prijatelja Giannija Mine” dodavajući kako je “svojom borbom za pravdu zavrijedio naše divljenje”. Svi informativne agencije i svjetski mediji objavili su vijest o smri Giannija Minne koji je 17. svibnja 2023.g. trebao napuniti 85 godina ali se možda najtočnijim riječima od njega oprostila čileanska novinarka Isabella Arria napisavši kako je umro “branitelj najljepših utopija”.
Svaki pravi novinar branitelj je “najljepše utopije” - utopije o dosezanju, otkrivanju, objavljivanju i obrani Istine. Taj je njihov napor možda najplemenitiji i “najljepši” ali je, nažalost, jako opasan jer novinari koji otkrivaju i brane istinu nerijetko postaju žrtve onih (moćnih kontrolora društvene zbilje) koji tu Istinu žele prikriti. Zar nas sudbina osnivača Wikileaksa Juliana Assangea koji se trenutno nalazi u britanskom zatvoru najviše sigurosti (a čiju ekstradikcju traže SAD) na dramatičan način ne upozorava na tu činjenicu, tim više što iza njegove golgote stoje zemlje koje su tobože “najveće zaštitnice demokracije”. Koliko li je samo strašnih zločina do sada napravljeno u ime tobožnje zaštite demokracije !?
Prema podacima UNESCO (“Izvještaj” od 16.01.2023.) u 2022.g. u svijetu je ubijeno 86 novinara i medijskih zaposlenika (svaki četvrti dan jedan) što je povećanje od nevjerojatnih 50%. Prema “Izvještaju o slobodama novinarstva” objavljenog od strane “Reportera bez granica” Meksiko je zemlja u kojoj je prošle godine ubijeno najviše novinara. On je ujedno jedina zemlja koja je po ubojstvima iznad Ukrajine. Među ubijenmim novinarima 15% su žene. U ovom trenutku u svijetu se u zatvorima nalaze 553 novinara (od toga najviše u Kini, Iranu i Burmi). Kada govorimo o našoj situaciji najnoviji prijedlozi izmjena kaznenog zakona kao i svakodnevna retorika najviših nositelja izvršne vlasti u Hrvatskoj i njihov način ophođenja prema novinarima ne ulijevaju nam niti malo nade da se odustaje od notornih pokušaja “discipliniranja” novinara, urednika i “neposlušnih medija”. U zemlji koja je službeni prvak Europske Unije po korupciji to je vrlo opasno, moglo bi se kazati - alarmantno, tim više ukoliko znamo da bi gotovo sve hrvatske koruptivne afere bile zataškane da nisu postojali hrabri novinari koji su ih objelodanili.
U tom svjetlu moramo gledati i na Giannija Minu ( Torino, 17.05.1938.) koji počinje svoju novinarsku karijeru u sportskoj novini “Tuttosport”. Na TV RAI debitirao je 1960.g. kao izvjestitelj s Olimpijskoh igara u Rimu. Od 1965.g. radi u sportskoj reviji “Sprint”. Brzo postaje poznat a posebno po svojim mnogobrojnim dokumentarcima i istraživanjima koji obilježavaju tadašnju epohu talijanske televizije. S Renzom Arboreaom i Mauriziom Barendsonom 1976.g. na RAI 2 pokreće emisiju “L’altra Domenica”. Talijanski predsjednik Sandro Pertini osobno mu je 1981.g. uručio “Nagradu San Vicente” za najboljeg TV novinara godine. U svojoj kultnoj TV emisiji “Blitz” među ostalima intervjuira Federica Fellinija, Sergia Leonea, Jane Fondu, Enza Ferraria, Gabriela Garcíu Marqueza, Muhameda Alija i Eduarda De Filippoa. Govorilo se kako Mina posjeduje “svetu riječ” za sve dobronamjerne ljude. Napisao je dvije knjige o svojim razgovorima s Fidelom Castrom koji je s njim po prvi put otvoreno progovorio o svom kompleksnom odnosu s Che Guevarom. Prvoj knjizi predgovor je napisao Gabriel García Marquez a drugoj Jorge Amado. Kao uvjereni ljevičar ( bio je član KP Italije) od sportskog novinara sve više se pretvarao u ozbiljnog analitičara društvene zbilje i prijatelja mnogih poznatih osoba s javne scene koji su udarili pečat vremenu u kojem je živio. Intervjuira ljude iz svijeta sporta poput Platinija, Ronalda, Carlosa Monzona ili Nereo Rocca ali i gvatemalsku aktivistkinju i dobitnicu Nobelove nagrade za Mir Rigobertu Menchú, brazilskog prozaista, dramatičara, pjesnika i glazbenika Chica Buarquea i Ray Charlesa.
Tako je počevši od novinara sportskog “Tuttosporta” iz Torina polako postajo uvaženi suradnik novina poput “La Republica”, “l’Unita”, “Corriere de la Sera”, “Il Manifesto”….Mina je bio žestoki navijač nogometnog kluba “Torino” ali možda najveći prijatelj i branitelj mitskog Diega Maradone o kojem će snimiti slavni dokumentarac o zadnjoj, najbolnijoj godini života ove nogometne megazvijezde, koju je naslovio “Maradona nikada neće biti običan čovjek”. Kao novinar “pokrio je” osam Mundijala i šest Olimpijada kao i desetine različitih svjetskih prvenstava, izvještavao o vrhunskom svjetskom boksu kao i o društvenim sukobima manjina ali je istovremeno bio zaljubljenik glazbe pa je producirao “Povijest Jazza” kao i program u 14 dijelova o popularnoj glazbi Centralne i Južne Amerike kao i sociološku povijest tog fenomena.
Pored svojih dokumentaraca o Fidelu Castru, Muhamedu Aliju, Ernestu Che Guevari, Rigoberti Menchú i drugima politički je aktivan pa tako sudjeluje u zapatističkoj karavani 2001.g. predvođenoj Subcomandanteom Marcosom i s još 23 komandanta Zapatističke vojske (“Marš za Dostojanstvo” - 3 000 km kroz 12 država i 32 grada) od San Cristóbal de las Casasa u Chiapasu na jugu Meksika pa do trga Zócalo u Ciudad de Méxicu. Snima dokumentarni film o Subcomandanteu Marcosu pod naslovom “Marcos, ovdje smo”. U svom intervjuu 2004.g. za “La Jornada”, objašnjavajući filozofiju djelovanja tog karizmatičnog zapatističkog vođe, kazao je kako je Marcos “odgojen u majanskoj kulturi i da stoga zna kako mora biti strpljiv” pošto su Maje imale specifičan odnos prema vremenu (“imanju vremena”). Žurba nije bilo njihovo određenje. Upravo suprotno: “Majanska tradicija kaže da će ljudima jednom vraćeno ono što su im oduzeli. Zbog toga (zapatistički) pokret ne služi samo indiosima nego cijelom svijetu”.
Mina odlično poznaje i obožava Latinsku Ameriku. Svjestan je svih njenih problema. Kao angažirani ljevičar dolazio je u sukobe s represivnim nedemokratskim režimima. Tako su ga argentinske vlasti za vrijeme Mundijala u Argentini 1978.g. (u kojoj je 1976.g. izveden vojni puč i uspostavljen režim generala Videle koji je ubio na desetke tisuća ljudi - što licemjernoj FIFA-i niti “demokratskom svijetu” nije nimalo smetalo) upozorile kako neće tolerirati njegov politički angažman. Ali pošto je na jednom okruglom stolu postavio pitanje o nestalim građanima (“desaparecidos”) kojima se nije znalo broja i nakon toga još pokušao prikupiti podataka o njima - on je jednostavno protjeran iz Argentine. Tako je argentinska pučistička vojna hunta uz pomoć Svjetske Nogometne Federacije i zatvaranja očiju “demokratskog Zapada” koristila Svjetsko nogometno prvenstvo za pranje svog imidža.
Nije to bilo prvi put da FIFA uz opći muk i asistenciju “demokratskog svijeta” radi svinjarije u Latinskoj Americi. Tako je FIFA 21.11.1973.g. organizirala najsramotniju nogometnu utakmicu u povijesti. Naime, kvalifkacijska utakmica za Mundijal u Njemačkoj između Čilea i SSSR-a trebala se održati na (u tom trenutku) još uvijek krvavom Estadio de Chile na kojem su Pinochetovi krvnici samo dva mjeseca ranije, nakon fašističkog vojnog puča i rušenja legalno izabranog predsjednika Allendea, zatvorili i pogubili nebrojene čileanske rodoljube. Reprezentacija SSSR-a odbila je igrati na tom stratištu i Čile se kvalificirao na svjetsko nogometno prvenstvo pobjedom od 1:0 na utakmici koja je održana bez protivnika. Izgeda da to nikome od svjetskog “političkog establishmenta” nije previše smetalo.
Mina je smatrao kako Latinska Amerika početkom XXI stoljeća počela živiti jedan specifičan moment tranzicije koji zahtijeva pojavu novih vođa koji prihvaćaju kao svoju temeljnu moralnu maksimu stav da njihova vodeća uloga ne podrazumijeva nikakve privilegije. On vjeruje kako se kreira takva politička zbilja koja zamjenjuje logiku starih političkih stranaka i njenih “starih vođa”. Javljaju se “pokreti” koji u sebi nose tu “novu snagu” (novu političku paradigmu). Meksički zapatisti jedna su od tih snaga.
Moćnici su odavno shvatili kako proizvoditi, dozirati i plasirati informacije među populus znači perpetuirati svoju privilegiranu poziciju koju svakodnevno obnavljaju upravo zahvaljujući programiranju i kontroliranju ponašanja drugih. Zbog toga se još davno pojavio fenomen predoziranja ljudi kontroliranim poluinformacijama kako bi ih se potpuno dezinformiralo. “Usamljena gomila” obrađuje se prekomjernim bombardiranjem “friziranim informacijama”. Stimulira se “gragarni nagon” gomile, “motiv stada”. Ponašanje masa se modelira proizvodnjom potrebe za neumjerenom konzumacijom “junk-informacija” i “fake newsa” što jako pogoršava njihovo mentalno zdravlje i sposobnost objektivnog rasuđivanja. Izazivaju se “moralne panike”, “kolektivne psihoze” i dirigirano (usmjereno) ponašanje. Globalni medijski rat među proizvođačima informacija dosegao je danas neslućene razmjere a razvoj sofisticiranih tehnologija samo ga je produbio. Rat u Ukrajini to nam na najgori mogući način svjedoći svakodnevno.
Gianni Mina je zato odbacivao bilo kakvu pretenziju da jedino on “nosi istinu u svom džepu” kritički smatrajući kako je smisao novinara “da traga za istinom” istovremeno razumijevajući “kako ona ne mora biti ono što on misli da ona jest”. Iako je pripadao novinarskoj eliti iz svijeta novinarstva najviše razine za samog sebe je tvrdio da se u suštini bavi “novinarstvom dječaka koji priča priču ulice koja je važna za one ljude koji tu žive”. Suština tog novinarstva je - iskrenost.
Fasciniran je Latinskom Amerikom pa inicira snimanje ciklusa filmova o tom dijelu svijeta. Upoznaje najboljeg Cheovog prijatelja, argentinsko-kubanskog biokemičara, liječnika, pisca i znanstvenika Alberta Granado Jiméneza koji je 1952.g. na motociklu zajedno s dvadesettrogodišnjim Cheom kružio Latinskom Amerikom (o čemu je Che napisao “Dnevnik motocikliste”, Granado roman a José Rivera 2004.g. snimio igrani film) što sve, nakon suradnje s brazilskim redateljem Walterom Sallesom (“koja je bila fantastična”) snima dokumentarac o osamdesetogodišnjem najboljem Cheovom amigu uz pomoć kojega rekreira njihovu legendarnu motociklističku avanturu. Među njegovim esejima o Latinskoj Americi posbno se ističu “Bolji svijet je moguć” i “Nestali kontinent” (1995.) koji se sastoji od razgovora s Gabrielom García Marquezom, Jorge Amadom, Eduardo Galeanom, Rogobertom Menchú, Frei Bettom ali i preživjelim gerilcima koji su sudjelovali u Cheovoj bolivijakoj kampanji (kada je ubijen), s Harry Villegasom (Pombo) i Leonardom Tamayom (Urbano). Deset godina kasnije izdati će “Nestali kontinent ponovo se pojavio” u kojem razgovara s Eduardom Galeanom, Fernandom Solanasom, Hugom Chávezom, Gilbertom Gilom, Arundati Rox, Tarikom Alijem, Pacom Ignaciom Tabom II, Leonardom Boffom i Francois Houtartom. Među mnogim knjigama 1999.g. piše knjigu “Papa i Fidel” (nakon posjete Ivana Pavla II Kubi). Od 2000 do 2015.g. uređuje tromjesećnu reviju “Latinamerica e tutti i Sud del Mondo” tiskajući stotine članaka o geopolitičkim temama.
Za svoj filmski rad 2007.g. dobiva na berlinskom filmskom festival prestižnu nagradu “Berlinare Camera” koja se dodjeljuje “osobama i institucijama koji su posebno doprinijeli filmskoj produkciji”. Mina je autor više od 60 dokumentaraca i nebrojenih intervjua. Jako je držao do prijateljstva. S Peleom ga je vezivao snažan prijateljski odnos ali s Maradonom je bio najbliži pa je tako ostao uz njega i u njegovim najtežim trenucima prateći ga na liječenje od ovisnosti na Kubu. Maradona mu je priznao kako je zbog svoje bolesti koja se “pretvorila u noćnu moru” na kraju “nanio patnju mnogim osobama koje me vole”. To čudno prijateljstvo dvojice poštivatelja Chea iz dva sasvim različita životna kruga trajalo je do kraja.
Mina nuje prihvaćao da ga smatraju “sveznalicom”. Odgovarajući na pitanje. “Može li novinarstvo biti nepristrano ?” odgovorio je: “Nitko ne može biti istinski nepristran. Biti iskren već je puno”. Bio je član “Mreže Intelektualaca u Obrani Čovjećanstva”. U svojoj zadnjoj knjizi “Ovako ide svijet” piše o odnosu novinarstva, moći, vlasti i slobode. Bio je čovjek koji je označio jednu epohu. Za njegov 80-ti rođendan Kuba mu je uručila odlikovanje “Félix Elmuza” koje dodjeljuje “Unija Kubanskih Novinara (UPEC)”. Za vrijeme trodnevne počasti Mini održane u kubanskom veleposlanstvu u Rimu on je rekao kako je Kuba “primjer svijetu” objašnjavajući da Kuba “za mene predstavlja ostvarenje utopije, čak i pod blokadom koja traje više od 50 godina”. I na kraju, možda bi zaista mogli zaključiti kako je Gianni Mina cijelim svojim životom na najbolji mogući način posvjedočio kako je potraga i napor za dosezanjem Utopije jedini pravi smisao ljudskog postojanja.







Oznake: jedro, veslo


- 14:28 - Komentari (72) - Isprintaj - #

13.04.2023., četvrtak

OPOMENA


Moja domovina Hrvatska jedinstvena je država. Neki bi rekli da ona sve više liči na neki SF film. Recimo, izbori su se u njoj pretvorili u svojevrstan “opći test inteligencije” na kojem narod poput notornog ponavljača gotovo redovito na njemu pada. Nakon bezbroj afera pokvarenih političara iz vladajućih redova, dok nas vlada podsjeća na protočni bojler kroz koji teče mlaz brzotrošećih ministara od kojih poneki zaglavi u zatvoru gdje već godinama čami naš bivši premijer i kada smo napokon dočekali da Hrvatska i službeno bude proglašena najkorumpiranijom zemljom Europske Unije naš narod, u poznatom stilu najpopularnijeg domaćeg bjegunca pred pravosuđem voljene mu domovine, arlauče: “Nećeš bando bjelosvjetska ! Ne damo mi naše ! Nikad robom !” i kao da još više voli, štoviše obožava svoju nestašnu vlast. Tako nam bar govore rezultati anketa o popularnosti političkih stranaka.
Nisam ja jedini koji se čudi svojoj neobićnoj domovini i svima nama u njoj. Tako, na primjer, svi popisi potvrđuju da su Hrvati skoro sto posto katolički vjernici kojima bi Božja riječ, pa i ona njegova razvikana: “Ne kradi !” - trebala biti neupitan moralni zakon i najsvetija stvar na svijetu. Naime, od sveprisutnosti naše Crkve i njenih smjernih pastira u našem društvu dobronamjerni putnik namjernik bi pomislio da u Hrvata ništa važnije od vjere i ne postoji. Zato ostaje neriješen misterij kako nam se u tako pobožnom ambijentu uspjelo nakotiti toliko baraba, talentiranih lopuža i prevaranata svih mogućih vela i to ne onih sitnih, malih, uličnih, nebitnih Ostapa Bendera - nego bome, pravih “matadura”, “aševa” na najvišim položajima…da, da….baš onih koji se neumorno udarnički busaju u svoja domoljubna prsa i kojima je krunica gotovo srasla s rukama ? Koliko li samo čuda na toliko malo prostora i u tako mala naroda !
Naravno, Hrvatska je “sekularna država”. Vjerovali ili ne tako kaže članak 41. Ustava Republike Hrvatske. “Nije ti ovo Tunguzija !”, rekli bi “naši” nemajući pojma ni što je ni gdje je niti postoji li uopće ta razvikana Tunguzija koja se u njihovim glavama poistovjetila s nekom dalekom nepoznatom nerazvjenom zabiti, odnosno sa svim onim što mi “razvijeni europljani” nismo. Sancta Simplicitas !
A moja vlastita djeca su usred te “razvijene Europe” u “sekularnoj Hrvatskoj” morala u osnovnoj školi za vrijeme (naravno, “izbornog”) vjeronauka koji se redovito održavao usred a ne na početku ili na kraju nastave - izlaziti iz razreda s još dvoje-troje “potomaka ateističkih uljeza” i čekati negdje (“u staklenoj sobi” - da, baš tako su tu sobu u njihovoj školi zvali) da završi vjeronauk pa da se vrate u razred “među vjerničku djecu”. Naravno da to nije bila segregacija. Pa nismo mi valjda Tunguzija !
Tko bi što imao protiv vjere “naših starih” ? Pa ona je ukorijenjena u tradiciji svakog, pa tako i našeg naroda. Tako se i u mojoj kući uvijek molilo. Naše dobre “babe i didovi” su držali do toga prihvačajući ona svakodnevna moralna načela u koja su oni pretakali svoju stvarnu ljubav prema “čoviku i poštenju”- prema svakome, bez obzira na to tko on bio i odakale dolazio. Lopov se prezirao a poštenje i dobrota su se cijenili. Visoko s zida sobe me gledao u goblenu izvezen lik Sv. Ante Padovanskog zaštitnika naše kuće. Moja “baba” Vice ga je izvezla a “did” Marin je prije svakog obida, sideći na čelu stola, izmolio što je trebalo izmoliti a “u krpe” se odlazilo uz molitve naših starih vrh naših čupavih dječjih glava: “Idem spati Boga zvati, Bog će nama dobro dati…!” Našim roditeljima, koji nisu bili vjernici, to nije niti malo smetalo. Tako smo mi dica rasli uz naše žive kućne svece koji su znali puno grintati, vikati i prititi nam i ovim i onim ali nikada nisu digli svoju ruku na nas. A kada se beštimalo onda se to radilo uz negaciju. Još čujem moj “babu” Jelu kako mrmlja : “Dabogda te đava neodnija !” To je bila sitna “lukavost vjerničkog uma” naših dobrih baba i dida. Mi djeca smo ih obožavali i upravo radi njih svi smo kasnije, sazrijevajući kroz život, uglavnom postali ljevičari.
A nekidan gledam nadbiskupa Đuru Hranića kako na konferenciji za novinare petlja li ga petlja, govoreći o strašnim stvarima koje su se desile u njegovoj Crkvi ne shvačajući kako svojim iskrenim, gotovo naivnim riječima, opravdava nešto što se opravdati nikako ne da “ni pred Bogom ni pred ljudima”. Četrnaest mjeseci dozvoljavao je svećeniku kojeg je više djece optužilo za zlostavljanje da i dalje nastavi neometano obavljati svoju svećeničku funkciju , da svakodnevno kontaktira s djecom, branio ga s oltara i optuživao župljane za klevetanje. Njemu je doduše žao što su se to zlostavljanje dešavalo ali on ipak kao da suosjeća s pohotnim zlostavljačem u mantiji kojem bi se “srušio cijeli svijet” da ga je umirovio a koji zbog svojih godina, kako je to Hranić izjavio, ionako više “ništa nije mogao”. To njegovo najiskrenije nerazumijevanje sve dubine strahote koju je njegov župnik napravio nad nevinom djecom u stvari je najtragičnije i najgroznije od svega. Sancta Simplicitas !
Iako nadbiskpa Hranića ne drže za “crkvenog jastreba” on je još 2018.g. u funkciji “Predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju” okrivio hrvatske škole da “kompetentni učenici” ne mogu biti pravi vjernici jer naš obrazovni sustav “ne postavlja pitanje o cilju i smislu života” pa prema Hraniću vjeronauk u školi “postaje jedinom oazom mogućeg susreta učenika sa svetim, odnosno Bogom”. Eto, tako naš nadbiskup razumije sekularnu bit suvremene Hrvatske. Po njemu bi škole, valjda, terbale biti “pomoćne Crkve” a “susret učenika s Bogom” trebao bi biti zadatak svih nastavnih predmeta a ne samo “oaze vjeronauka”. Po njemu učenici valjda ne bi više imali pravo niti na “staklenu sobu”.
Kako je Crkva, od dolaska pape Franje na njeno čelo, postala puno osjetljivija na problem seksualnog zlostavljanja djece u svom krilu i kako se još ne zna hoće li i kako će Vatikan reagirati na ovaj skandal u pomoć nadbiskupu Hraniću priskočio je nitko drugi doli najveći hrvatski crkveni jastreb - notorni sisački biskup Vlado Košić poznat po predlaganju donošenja “antikomunističkog zakona” u Hrvatskoj, nazivanju Siska “Sjevernom Korejom”, gradom “partizanštine i komunizma” (zbog SDP-ove gradonačelnice), zahtijevanju da se “Za dom spremni” uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama RH, veličanju ratnog zločinca Darija Kordića, blatitelju antifašističkog pozdrava “Smrt fašizmu, sloboda narodu”, poznat po tvrdnji da “ustaštvo nije bilo fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani hrvatske države” i stavu da je NDH “bila humana država koja je spašavala kozaračku djecu”, zalaganju za ukidanje Srpske pravoslavne crkve na teritoriju Hrvatske i osnvanje Hrvatske pravoslavne crkve (“Pa neka budu Srbi u Srbiji, ali neka ne budu tu, u Hrvatskoj”) itd itd. Zanimljivo je da je upravo on 2017.g postao predsjednik Vijeća za nauk vjere, doktrinarno najvažnijeg organa Crkve u Hrvatskoj. Na toj funkciji zamijenio je umirovljenog pomoćnog biskupa Vinka Pozaića koji se proslavio svojom “ekumenskom izjavom” da je “Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu”.
Naravno da jastreb Košić, svojevremeni ljubitelj ruke Darija Kordića, taj Bijesni Orlando crkve u Hrvata, nije mogao pobjeći od samog sebe kod pokušaja “obrane” nesretnog nadbiskupa Hranića raspalivši iz svih svojih ideoloških topova po medijima “koji propagiraju pornografiju i ne znam kakve erotske filmove” a “sad su oni ispit društva i savjesti, a mi u crkvi smo kao neki pedofili, skrivači zlostavljača…” U isti rang “vjerovali ili ne” izjava poput ove sigurno spada i komentar prof.dr.sc. Tonča Matulića, pročelnika Katedre moralne teologije i bivšeg dekana zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta koji se uz snebivanje pita: “Mora li se, baš sada, pred Uskrs, pričati o tome !?” Nego kada, doktore ? Možda Nikada !
Jasno da svi svećenici Katoličke crkve u Hrvatskoj ne misle poput jurišnika Košića, njemu sličnih ili poput zbunjenog Hranića. Tako je katolički svećenik Dalibor Milas odmah javno reagirao (naTVN1) kazavši kako je bio uvjeren da stvari poput konferencije nadbiskupa Hranića nisu bile moguće. “Da je Hranić njemački biskup, iste sekunde bi nakon ove konferencije dao ostavku” zaključuje Milas grozeći se činjenice da se “s jedne strane prikazujemo kao čuvari moralnih standarda i vrijednosti, a s druge strane žrtve guramo u drugi ili treći plan i to samo zato da bi smo navodno zaštitili dobar glas crkve, kao da žrtve nisu bile dio crkve. Ne trebamo zaboraviti da su žrtve zlostavjanja bile usko vezane uz samu crkvu.” Upravo taj licemjerni dvostruki moral dijela crkvene hijerarhije najviše danas šteti interesima crkve. Tužna je činjenica što oni misle da time brane a ne razaraju vlastitu crkvu.
Dok ovo pišem (1.travnja) ridikulozni “klećavci” se na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu i na splitskom Peristilu (pojačani poljskim “suklećavcima”) mole za svašta: “za domovinu, za obraćenje hrvatskog naroda, za muškarce da postanu duhovni autoriteti u obitelji, za život u predbračnoj čistoći, za čednost u odijevanju i ponašanju, za prestanak pobačaja, za duše u čistilištu” itd - ali niti jednu jedinu svoju molitvu nisu uputili prema zlostavljanoj ranjenoj djeci, žrtvama ovih strašnih zločina niti mole da se ti zločini koji su počinjeni u krilu njihove crkve zaustave. Istovremeno se (dok su oni klečali) na do sada neviđen pokajnički način oglasio nadbiskup Hranić priznavajući kako je svojim istupom (21.03) “zanemario stanje i patnje onih koje sam kao pastir Crkve prvi trebao čuvati i štititi” zaključivši: “Priznajem to i s osjećajem duboke postiđenosti izričem svoje kajanje.” Ovim svojim javnim izricanjem kajanja i priznanjem da je pogriješio što nije slušao žrtve i što je branio počinitelja gnjusnih djela župnika Rajčevca nadbiskup Hranić (bez obzira na to što je na taj njegov postupak sigurno utjecao apostolski nuncij u Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua koji ga je prethodno žestoko “izribao”) zavrjeđuje određenu vrstu našeg poštovanja jer je smogao snage da se izdigne iznad vlastite sujete i uobićajene cinićne, licemjerne retorike na koju smo u sličnim situacijama navikli slušati s najviših razina Katoličke crkve u Hrvata. Za žrtve nasilja ovaj suhoparno pročitani tekst vjerojatno nije dovoljan. Bar je tako to doživjela jedna od žrtava rekavši kako ona u izjavi “nije osjetila nikakvo suosjećanje”. Ali, ma koliko istup nadbiskupa Hranića bio nezgrapan, svakako neočekivan i nikada dovoljan da utješi žrtve predugo prikrivanog nasilja koje je izvršeno nad njima - tajna svakog ljudskog čina koji zavrjeđuje naše poštovanje možda je upravo u njegovoj jednostavnosti, ali ne onoj naivno-nekritičkoj…gotovo blesavoj (sancta simplicitas) - nego onoj “ontološkoj jednostavnosti” koja proizlazi iz određenja suštine ljudskog bića i onoga što ono zaista jest.
MONITUS
S nostalgijom se prisjećam krasnih ljudi i svećenika poput nezaboravnog Luke Vincetića, župnika iz Trnave kod Đakova, čovjeka koji je nekoliko puta dolazio u Split kao gost SDP-a da govori o “socijalnom nauku Crkve”, don Ivana Grubišića - župnika župe Sv Roka u Splitu, člana Savjeta splitskog SDP-a “u onim vremenima”, don Ivana Cvitanovića, legendarnog splitskog “narodnog popa”, svećenika i teologa - splićanina Špire Marasovića koji je uvijek rado sudjelovao na Okruglim stolovima splitskog SDP-a, legendarnog župnika iz Kaštel Novog don Luke Vuce koji me bez ikakvih predrasuda pozivao da budem uvodničar na njegovoj tribini u župi Sv. Andrije Apostola a koji je uvijek bio naš dragi gost, karizmatičkog svećenika i briljantnog kozera Branka Sbutege iz Boke Kotorske koji je dolazio na naše javne dijaloške razgovore “u gradu” poslije kojih smo do u sitne sate prijateljski ćakulali u “Duje” ili fra Marka Oršolića čija me knjiga “Camilo Torres - kršćanin u službi revolucije” daleke 1969. godine usmjerila ka Latinskoj Americi i Meksiku (“México Lindo Querido”) u koji kasnije odlazim živeći, drugujući i dijeleći iste (lijeve) političke ideje i snove s mojim odanim amigosima svećenicima pripadnicima teologije oslobođenja i “narodne crkve” s kojima me do danas veže “krvno drugarstvo”. Zbog tih dobrih ljudi vjerujem da su promjene u Katoličko crkvi ali i u cijeloj Hrvatskoj i svijetu itekako moguće i nužne a da naša zajednička budućnost nije u zatvaranja očiju pred “zlostavljanjem u vlastitoj kući” ili u “klečavacima bilo koje vrste” pa ma s koje strane dolazili i ma čije marionete oni bili nego u izgradnji humanijeg, pravednijeg, otvorenijeg, poštenijeg, boljeg svijeta i društva u kojem ćemo svi zajedno biti sretniji i odgovorniji prema drugima kao i prema sebi samima, vlastitoj sadašnjosti i budućnosti zastupajući univerzalne ideje tolerancije, međusobnog uvažavanja, slobode i ljubavi bez ikakvih granica i predrasuda jer tajna dostojanstvenog ljudskog života ne krije se u njegovoj složenosti nego u njegovoj jednostavnosti (čovječnosti). Na kraju svih krajeva, pa ma što netko o tome mislio “Gens Una Sumus”. A kada neki pojedinac, narod ili društvena grupa umisle da su upravo oni nešto posebno, da su izuzetni (drugačiji) i bolji od drugih samo zbog činjenice pripadnosti “svom krdu” - pa ma tko oni bili i ma kako sami sebe nazivali, onda smo u golemom problem jer se sudaramo s takvom vrstom opasne društvene patologije koja uvijek ponovo završi u nekoj tragediji kao što smo na ovim prostorima, na žalost, i prećesto svjedočili.





Oznake: jedro, vjetar


- 11:35 - Komentari (65) - Isprintaj - #

16.03.2023., četvrtak

"ROTTWEILER DE DIOS" vs "PAPA DE BARRIO"


Informativni portal Svete Stolice “Vatican News” objavio je 31. prosinca 2022.g. kako “je preminuo papa emeritus Benedikt XVI, ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem”. Iz priopćenja smo saznali da je bivši papa preminuo točno u 9 sati i 34 minute u svojoj rezidenciji u Vatikanu ( Samostan Mater Ecclesiae ) vrativši se tako “u Očev dom”. Naši su mediji i komentatori s velikim pijetetom i biranim riječima popratili ovu vijest uzdajući se u to kako će bivši kadinal i preminuli “papa emeritus” zbog ogromnih zasluga zasigurno vrlo brzo biti proglašen “svetim” i “doktorom Crkve” tj. “Crkvenim naučiteljem”. Pa zar nije i sam papa Franjo u svojoj homiliji, osim pokojnog Benedikta, jedno još spomenuo Isusa Krista i Sv Grgura (kojeg je papa Bonifacije VIII proglasio “Crkvenim naučiteljem”) ? Na posljednjem ispračaju, osim pape Franje sudjelovalo je još 120 kardinala, 400 biskupa i 4 000 svećenika. Ali nije prošlo nezamijećeno kako su u pogrebnoj povorci koračali i mnogi od najistaknutijih lidera svjetskog konzervatizma htijući osobno odati posljednju poštu bivšem kardinalu Ratzingeru, odnosno papi Benediktu XVI.

I aktualni papa Franjo (Jorge Mario Bergoglio) kao i preminuli papa emeritus Benedikt XVI (Joseph Alois Ratzinger) imaju mnoge nadimke. Papu Franju tako nazivaju “Kvartovski Papa”, “Cvjetni Papa” ili jednostavno “Gavran” ( jer se tako nazivaju svi navijači nogometnog kluba “San Lorenzo de Almargo” iz Buenos Airesa čiji je on vjerni pripadnik ). Pokojni Benedikta XVI, još dok je bio kardinal i “alter ego” Pape Ivana Pavla II - kao prefekt “Kongregacije za Nauk Vjere” (bivše Inkvizicije) zaradio je nadimke “Panzerkardinal” i “Božji Rottweiler” a kada nakon smrti pape Wojtle postaje Papa Benedikt XVI nazivaju ga “Mozart teologije” i “Papa Mudrac” a za ultradesnu talijansku profašističku premijerku Giorgiu Meloni i za njenog potpredsjednika Mattea Salvinija (koji nosi majicu s natpisom “Moj papa je Benedikt”) on je “Prosvjetljeni”.

Nije bila nikakva tajna da ee Ratzinger nije slagao s puno stavova pape Franje ali je isto tako neupitno da se jako čuvao bilo kakvih javnih kritika Bergoglia što je bilo u skladu s njegovim stavom da institucija Pape sama po sebi zahtijeva respekt. Istovremeno je konzervativna struja unutar Crkve i svjetovni dio najkonzervativnije političke javnosti u Ratzingeru nalazila svoju najveću isnpiraciju i vidila svog neupitnog vođu. Naizgled je apsurdno, ali živi je Ratzinger bio najveća prepreka konzervativnim krugovima da žestoko krenu u dugo očekivanu otvorenu ofanzivu kontra pape Franje. Njegova smrt promijenila je sve.

S druge strane je isto tako istina kako nije bilo osobe koja je više od Ratzingera polarizirala crkvu. Bez njega i njegove snažne, ponekad vrlo “grube” uloge nemoguće je razumijeti zadnjih 40 godina Crkve. Prvo, kao teologa na II Vatikanskom Koncilu - drugo, kao prefekta “Kongregacije za Nauk Vjere”, zatim kao pape Benedikta XVI, apsolutiste, “bića za prosvjećene i relativiste” - i na kraju nakon demisije, kao “pape emeritusa”. On je u cijeloj povijesti papinstva bio zaista izuzetna osoba bez koje nije moguće razumijeti kako suvremeni crkveni tako ni aktualni svjetovni konzervatizam.

Ne postoji niti jedan ultrakonzervativni autor koji njegovo nasljeđe ne smatra svojim neiscrpnim izvorom inspiracije. Bez njegove misli i njegovog djelovanja nemoguće je razumijeti savez između “katoličkog sektora” i političkog neokontervatizma. Bez njegovog utjecaja srušila bi se europska “zgrada nacionalkonzervatizma” Orbana, Melonijeve, Salvijija, Le Penove, Morawieckog ili Abascala. Ideološki temelji te zgrade nalaze se u njegovim spisima (stavovi o Europi, laicizmu, islamu, migracijama i posebno o bioetici, tj. o abortusu, eutanaziji, homoseksualnosti… ). Značajno je njegovo okrivljavanje “buntovne 1968.g.” za uvođenja prakse zanemarivanja “onog transcendetalnog” u ime promicanja sukularizacije, dekristijanizacije Europe, seksualne revolucije, odbacivanja tradicije itd. što je dovelo do gubitka vlasti, utjecaja i moći Crkve. On kao da osjeća iskreni bijes zbog tih procesa. Zaustaviti ih - njegov je zadatak. Zato su za njega “kulturološka pitanja” izuzetno bitna a aktualni kulturološki ratovi to i potvrđuju.

Na određen način djelovanje (ondašnjeg) kardinala Ratzingera bilo je uvjetovano krupnim događajima tog vremena. On reagira kako na II Vatikanski Koncila tako i na druga zbivanja (posebno među pobunjenim mladima) u svijetu. Pojam “aggiornamiento” (posuvremenjivane) koji je pored pojmova “razvoj” i “povratak izvorima” dominirao duhom II Vatikanskog koncila posebno ga je alarmirao. Njemu, koji je svijet razumio kao svojevrstan “samostan” oko kojeg (u kriznim vremenima) treba podignuti zidove rekristijanizacije pred navalom razarajuće sekularizma i relativizacije svega postojećeg - postavili su se jasni ciljevi nužnosti obrane Crkve pred naletima “pobunjenog društva” koje ju je počelo sve više odbacivati. Takvom duhovnom sklopu odgovarala je jednostavna misaona shema u kojoj je prosvjetiteljstvo (koje je religiju sabilo u privatnu sferu) bilo možda najveći krivac za pojavu plime relativiziranja svega postojećeg. Za Ratzingera je “diktatura relativizma” postala najveći problem naše epohe. To će jednom kasnije biti i centralna ideja njegovog papinstva. Za njega je mjera “pravog humanizma” istovjetna s “vjerom božjeg sina - istinskog čovjeka”. Ratzinger je bio obrazovan i inteligentan teolog koji je razlikovao tzv “zdravi sekularizam” (laicizam), tj. sferu koja je autonomna od crkvene sfere ali ne i od njenog “moralnog reda” i tzv. “agresivni sekularizam” koji je po njemu postao najveća opasnost a samim tim i najopasniji neprijatelj.

Najveći problem je bio u tome što je turbulentna 1968.g. uzdrmala i konzervativne temelje Crkve. Latiinska Amerika postaje žarište pokušaja da se Biblija i kršćanstvo interpretiraju iz perspective sirotinje. Te se godine u Kolumbiji održava “Reunion de Medellin”. Na tom okupljanju latinoamerički biskupi proklamiraju da bi Crkva trebala prakticirati “opción preferencial por los pobres”. Teologija Oslobođenja bila je izraz te preferencije. U fokusu te teologije kršćanstvo se ne interpretira s pozicija privilegiranih. Obratno. Snaga teologije oslobođenja je viđenje Isusove poruke očima onih koji su marginalizirani i “isključeni”. Da bi se to postiglo Crkva mora raditi s “zajednicama kršćanske baze” (Comunidades de base Cristiana). Crkva se mora okrenuti najnižim, najugroženijim slojevima društva. Tako se teologija oslobođenja javja kao alternativa konzervativnom crkvenom modelu koji se svjetu obraćao “od gore”. Stvar je u tome, smatraju oni, da se crkva mora osloniti prije na svega na one zaboravljene, one “od dolje”. Naravno da je ovaj pristup izazvao zazor i reakciju okoštale crkvene hijerarhije.

Napadi na teologiju oslobođena polaze od prigovora da je ona insuficijentna, nedovoljno izbalansirana s prenaglašenom “horizontalnom dimenzijom vjere” u odnosu na njenu “vertikalnu dimenziju”. Njeni teolozi optužuju se za (marksističku) ideologizaciju vjere jer tobože preslikavaju ideju klasne borbe i ulogu sirotinje na Bibliju i na suvremeni svijet. Kritizira se njihova veza s ljevičarskim sociolozima zastupnicima teorije ekonomske zavisnosti (La teoria de dependencia economica) pomoću koje oni objašnjavaju siromaštvo svojih zemalja itd. S druge strani teolozi oslobođenja optužuju svoje progonitelje za “upad” Rima i Europe u “latinskoameričku stvarnost” koju oni nikada nisu do kraja razumijeli. Oni smatraju kako je “skriveni razlog” sukoba u činjenici da se kršćanstvo transformiralo iz vjere koja je bila prije svega bazirana na Europi i Sjevernoj Americi u vjeru (Crkvu) čija većina vjernika danas živi Južnoj Americi, Africi i Aziji. To Rimska Crkva nikada nije prihvatila na pravi način. Možda se zato može kazati kako je Teologija Oslobođenja zaista doživljavala totalitet katoličanstva kao nužnost svojevrsne “de-europeizacije”. Može li Rim prihvatiti da je danas “kršćanski pokret” prije svega satkan od mestika, ljudi crne i žute boje kože koji većinom žive u južnoj hemisferi a da su bijelci u svim kršćanskim crkvama manjina koja se stalno reducira? Po njima, teško.

Kardinala Ratzingera nemoguće je odvojiti i razumijeti bez osobe Karola Woytile koji 1978.g. postaje papa Ivan Pavao II. On dolazi u postkoncilsku crkvu koja je u stanju duboke krize. Zato odmah traži i provodi radikalne promjene koje će ozačiti kraj do tada nabujalim unutarcrkvenim debatama i raspravama. Duh Drugog Vatikanskog Koncila (1962-1965) sve više se sputava. Koncilski tekstovi se konzerviraju a bit “koncilskog rasuđivanja” se povlači pred Woytilinim snažnim nagovještajem dolaska vremena čvrste, ortodoksne crkvene politike koja zahtijeva radikalno moralno i duhovno “naoružavanje”. Ta vremena su bila slična današnjem vremenu kojeg karakterizira zasrašujuća nesigurnost. Optimistička klima 60-tih godina je opadala a sredinom 70-tih godina svijet upada u duboku ekonomsku krizu. Mnoge su vrijednosti bile poljuljane a posebno osjećaj sigurnosti i zaštićenosti dotadašnjeg “društva blagostanja”. Kao i u svim kriznim vremenima sve više je prisutna “čežnja za autoritetom”. Crkva je zahvaćena istim procesima. Woytila to shvaća. Kao izlaz iz te situacije on nudi “novi konzervatizam” a samog sebe kao snažnog, karizmatičnog Vođu etičkog “buđenja”. Taj pokret će biti suprotan bilo kakvoj vrsti defanzive ili povlačenja. Iako će mu izvor biti Crkva papa Ivan Pavao II će napustiti njene okvire pokrečući i stavljajući se na čelo jedne do tada neviđene političke i ideološke (velikim dijelom svjetovne) ofanzive. Različite jake konzervativne (neoliberalne) političke figure poput Ronalda Reagana i Margaret Tatcher nesebićno će pomagati tu nadiruću crkvenu struju. Masovni mediji svom silinom ulaze u svakidašnju praksu djelovanja pape Ivana Pavla II. Oni postaju njegov “produženi dio” a on njihov “guru”. U vremenu kaosa on nudi jednostanu viziju Svijeta kojeg će karakterizirati Sigurnost i Optimizam pod uvjetom prihvaćanja Jedinog Spasitelja i obnovljene Crkve pod njegovim vodstvom. Ali, na putu ostvarenja te vizije nalazili su se i oni koji su predstavljali “objektivnu smetnju”.
Za ostvarenje svih “velikih ideja” potrebne su i žrtve. Prve žrtve ovakve vizije i uloge Crkve pasti će u njenim vlastitim redovima. Biti će to latinskoamerički “teolozi oslobođenja”. Enciklika pape Ivana Pavla II “Dominus et Vivificatus” napada ateizam i materijalizam. Ali to su hereze prošlosti . Prave opasnosti budućnosti prijete sa sasvim druge, nekima neočekivane strane. A upravo tada će se na obzorju pojaviti neoinkvizitorski lik “panzerkardinala” Josepha Ratzingera kojeg se ne može shvatiti niti odvojiti od pontifikata pape Ivana Pavla II.

Jedan od životnih ciljeva novog pape Poljaka bio je poraz “marksizma i komunizma” u svijetu. Zbog toga je prvo krenuo na obračun s onima u vlastitim redovima za koje je smatrao da su pali pod njihov utjecaj. Posebno je bio zabrinut zbog rasta progresivne “Narodne Crkve”, “Crkve Baze” i “Tologije Oslobođenja” (prve “nezapadne teologije”) u Latnskoj Americi. Papa Woytila je jednim dijelom bio u pravu. Neupitan je bio utjecaj marksizma na sve oblike “narodne crkve”. Malo mu znači činjenica da upravo oni najpredanije brane interese najugroženijih slojeva puka. Papa smatra kako je njihov iskorjevanje uvjet uspostavljavanja reda u Crkvi ali ne samo u njoj. Za taj posao Ivan Pavao II zadužiti će kardinala Ratzingera kojega 1981.g. postavlja na čelo “Kongregacije za Nauk Vjere” , svojevrsnog “Vatikanskog ministarstva ideologije i informiranja” odnosno bivše Inkvizicije. Na toj funkciji Ratzinger se zadržao četvrt stoljeća dajuću snažan osobni pečat svjetskim zbivanjima. On tu instituciju pretvara u instrument pastoralne i crkvene ofanzive evangelizacije ili onoga što će se eufeministički nazivati “restauracija”. Glavni cilj “restauracije” bio je osnaživanje centralnog direktivnog aparata i razbijanje bilo kakvog oblika disidencije unutar Crkve. Ratzinger vrlo brzo pokazuje da je istinski “Veliki Inkvizitor” koji će opravdano zaraditi nadimak “Rottweiler de Dios”.

Prvi korak koji poduzima stvaranje je “banke podataka” o episkopskim konferencijama, teolozima oslobođenja, progresivnim vjernicima, sumnjivim pastoralnim projektima itd. U gotovo svim dijecezama imenovani su ultrakonzervativni, desni biskupi i kardinali. U samom Brazilu (žarištu “Teologije Oslobođenja”) imenovano je 50-tak konzervativnh biskupa. U Čileu, Peruu, Kolumbiji, Argentini i diljem Latinske Amerike dešava se isto. Prednost imaju članova Opus Dei. Disidenstki biskupi našli su se pod strašnom presijom. Jedan dio prima tzv “pismo upozorenja”, drugima se zabranjuju putovanja ili ih se “poziva na odgovornost”. I na najnižim nivoima se provodi pročišćenje, “depurifikacija”. Zabranjuju se sumnjivi seminiri, discipliniraju se neka sjemeništa a različite teološke institucije se pokušavaju “preorijentirati” ili se jednostavno zatvaraju.

1984. godina jedna je od ključnih za razumijevanje Ratzingerove uloge. Te godine on s razine prefekta “Kongregacije za nauk vjere” frontalno napada teologe oslobođenja a posebno u Latinskoj Americi. Na udaru se posebno našao brazilski teolog oslobođenja Leonardo Boff, jedna od glavnih figura pokreta narodne crkve. Boff tako 9. svibnja 1985.g. prima iz Vatikana “službenu obavijest” kojom mu se naređuje da isti tren mora pristupiti “pokornoj šutnji” (silentium obsequiosum). Naređenje je poslao kardinal Joseph Ratzinger, prefekt “Congregazione per la Dottrina della Fede” - organa Rimske Kurije koji je prije II Vatikanskog Koncila bio poznat pod nazivom “Sant’Ufizzio” a koji je u prošlosti imao zadaću upravljanja Inkvizicijom (L’Inquisizione Romana). Ratzinger je, uz papu, postao najmoćnija osoba Vatikana. U naređenju na šutnju napisano je kako će šutnja “omogućiti svećeniku Boffi vrijeme za ozbiljno razmišljanje”. Od Boffe se još traži i da se “kompletno suzdrži” od daljnjeg vršenja funkcije izdavača “Revista Eccleastica Brasileira”, najznačajnije brazilske teološke publikacije. Osim toga zabranjuju mu se sve ostale aktivnosti kao pisca i bilo kakvi javni nastupi. Neposredni uzrok uvođenja ovih strogih inkvizicijskih mjera bila je Boffina knjiga “Crkva, karizma i vlast” u kojoj se on usudio žestoko kritizirati ponašanje autoriteta i hijerarhije Katoličke Crkve. Očita namjera Vatikana bila je ušutkati ovog latinoameričkog teologa oslobođenja koji je u očima Vatikana bio opasan pošto su bili uvjereni kako on svojom teologijom podstiće pobunu vjerskog plebsa. A od toga ne postoji ništa opasnije.

Ali “pokorna šutnja” koja je nametnuta Boffi izazvala je sasvim obratan efekt u javnosti. Boffa je “zašutio” ali je kompletna javnost gromko progovorla! Iako se Vatikan očito uzdao u izreku Sv Augustina : “Roma locuta, causa finita est !” (“Rim je progovorio, slučaj je zatvoren”) inkvizitorska akcija Rima nije ništa okončala a još manje je “zatvorila”. Zabrane koje su nametnute Boffi imale su svjetski odjek. Otvorile su se rasprave o teologiji oslobođenja i budućnosti kršćanstva koje traju i do danas. Ratzinger se ne obračunava samo s Boffom. Na udar njegovog plamenog kongregacijskog plamenog mača dolaze i Boffin prijatelj Gustavo Gutiérez, a papa Woytila je 1984.g. “a divinis” suspendirao nikaragvanskog svećenika i ministra kulture u sandinističkoj vladi Ernesta Cardenala (kojem će tu suspenziju skinuti tek 2019.g, godinu dana prije njegove smrti, papa Franjo). Kongregacija u Vatikan “na razgovor” zove belgijskog teologa Edwarda Schillebeeckxa i teologa iz Tűbingena Hans Kűnga. Ratzinger se okomio i na etičara s “Američkog Katoličkog Sveučilišta” Charlesa Currana, nadbiskupa Seattlea Raymonda Hunthausena i na deset brazilskih biskupa koji brane Boffu…Mnoge katoličke pa čak i protestantske udruge objavljuju deklaracije podrške Boffi. Radnički sindikati organiziraju demnstracije prosvjedujući zbog ušutkavanja Boffe. Majice, posteri i najrazličitiji rekviziti s likom Boffe preplavili su ulice svjetskih gradova. Biskup Pedro Casaldaliga iz brazilske države Mato Grosso objavljuje poemu “La benedición de San Francisco sobre la fraile Leonardo Boff”. Sam Leonardo Boff se ne pridružuje prosvjedima i pridržava se nametnute šutnje. Švicarski tjednik “Welt-Woche” podsjetio je (uz prosvjed kako je sve to sada “nestalo s vjetrom”) da je papa Ivan XXIII obećao da će dijalog i “duhovno sučeljavanje” zamijeniti ovakav tip osuda i mjera za kojima je sada posegnuo Vatikan. Kardinala Ratzingera je u ljeto 1985.g. na skupu desetak tisuća katolika iz raznih zemalja u Paderhornu (Njemačka) dočekalo neprijateljstvo mladih vjernika koji su nosili transparente protiv zabrane govora i šutnje. Nakon deset mjeseci, pod pristiskom javnosti, Boffi je (29.03.1986.) ukinuta “šutnja”.

Tako je pokojni papa emeritus Benedikt XVI na određen način u sebi inkorporirao “dr Jekylla i mr Hydea”, odnosno “Božjeg Rottwilera” i “Mozarta teologije”. Tek nakon njegove smrti, kojom se zatvara jedna specifična etapa kohabitacije dvaju papa, počinje neviđena ofanziva konzervativnog dijela crkvenog establišmenta protiv pape Franje dovodeći u pitanje njegov put obnove. U ovoj etapi papa Argentinac Jorge Bergoglio u teškim uvjetima otvorenih sukoba mora potvrditi put promjena i reformi koje provodi unutar okoštalih crkvenih institucija. Pri tom je svjestan činjenice da su reforme koje je otpočeo tek na pola puta. Benedikt XVI je pazio da svoje teološke i ekleziološke razlike s papom Franjom ne eksponira javno. “Postoji samo jedan Papa i zove se Franjo”, napisao je 2018.g. Ratzinger u pismu koje je objavio nakon izjave njemačkog kardinala Waltera Brandmullera koji je zajednos još tri kardinala (Raymond Burke, Joachim Meisner i Carlo Caffara) predložio da se Jorge Bergoglio proglasi “nesposobnim” za rukovođenje Crkvom. Na taj način je ipak predstavljao branu konzervativnoj ofanzivi. Njegovom smrću ta je brana nestala. Tako se danas nastojanje pape Franje da otvori nove prostore obnove Katoličke Crkve našlo pred velikim izazovima. Papa je počeo ono što je sam nazvao “Sinodski put”. Taj “put” podrazumijeva preispitivanje totaliteta Crkve. To je put produbljenja politike i duha Drugog Vatikanskog Koncila u novim uvjetima iz kojeg bi linearno izvirale temeljne promjene kako s pastoralne tako i s teološke točke gledišta.

Zadnji žestoki napad na papu Franju stigao je (u njegovim memoarima) od strane osobnog Ratzingerovog tajnika, njemačkog kardinala Georga Gansweina kojeg je papa Franjo 2020-te godine smjenio s funkcije prefekta Papinske Kuće (Prefettura della Casa Pontificia) zahtijevajući od njega da se, kao njegov osobni tajnik, ograniči samo na brigu o papi emeritusu Benediktu XVI. Ovoj kampanji aktivno su se pridružili američki kardinal Raymond Burke, nijemački kardinal Gerhard Ludwig Muller, španjolski kardinal Antonio María Rouco Varela, bivši apostolski nuncij u SAD Carlo Maria Viganó, stari vojni biskup u SAD nadbiskup Tmothy Broglio (nedavo izabran za predsjednika Episkopske Konferencije SAD). Ova crkvena desnica dobila je punu podršku svjetovne poliičke ultrakonzervativne elite.

S duge strane papu Franju podržavaju venezuelanski kardinal Baltazar Porras, honduraski kardinal Oscar Rodríguez Maradiaga, gotovo svi biskupi i katolički lideri zemalja Trećeg Svjeta tako da usprkos svemu papa Franjin “Sinodski Put” jača i to prije svega u bazi ali i putem novih epikospalnih imenovanja.Na taj način Bergoglio očito profilira budući “kolegij kardnala”, odnosno “elektora” ili onih koji će jednom birati njegovog nasljednika. Možda u tom svjetlu treba gledati i na recentno imenovanje Dražena Kutleše zagrebačkim biskupom koadjutorom pošto papa Franjo (koji je došao “s kraja svijeta”) svakako želi osigurati kontinuitet promjena koje je započeo u Crkvi a to može osigurati jedino ukoliko najvažniju ulogu u cenrima crkvene moći budu imali oni koji su spremni slijediti njegov put..














Oznake: Sunce, nebo


- 09:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.06.2022., subota

POVIJESNI DVOBOJ


Kolumbija je u ovom trenutku, uoči drugog kruga presjedničkih izbora (19.06), jedna od politički najzanimljivijih zemalja Latinske Amerike. U 200 godina postojanja nezavisne Kolumbje njom je u biti vladalo 40 familija. Na vlasti su se uglavnom smjenjivale dvije tradicionalne političke stranke: liberali i konzervativci. U praksi su te dvije stranke jako bliske a donekle se razlikuju u nekim specifičnim pitanjima odnosa prema crkvi, sindikatima, obrazovanju itd . ali su u najbitnjim pitanjima poput ekonomskog ustroja i kapitalističkog modela društva kao i odnosa prema čvrstom savezu sa Sjedinjenim Američkim Državama - potpuno identične. Na čelu su im slični ljudi iz aristokratskih slojeva, uglavnom iz Bogote, bijelci ili kreoli ( osobe španjolskog podrijetla rođeni u španjolskim kolonijama ). Svi ostali su bili uglavnom isključeni i izolirani iz tog privilegiranog socijalno-političkog kruga. Ako bi se i pojavili političari iz drugih društveno-političkih slojeva koji su povremeno imali šanse na izborni uspjeh oni su jednostavno bili ubijeni poput Jorge Eliécera Gaitána 1948.g. ili Luis Carlosa Gaitána 1989. g. Tako je desnica reagirala na bilo kakvu mogućnost promjene. Nasilje je postalo konstanta Kolumbijske zbilje a 40-tih i 50-tih godina ono je poprimilo takve razmjere da liberali i konzervativci potpisuju Sporazum o međusobnom rotiranju na vlasti. Tako su u stvari liberali i konzervativci pokazali da su samo dva obraza istog kolumbijskog desničarskog političkog lica. Odgovor na ovakvu situaciju je pojava niza ljevičarskih gerila što posebno jača nakon Kubanske revolucije 1959.g. od kojih neke nisu prestale sa svojim djelovanjem ni do današnjeg dana. “Odgovor” elita na tu situaciju bio je organiziranje paramilitarnih desničarskih snaga kojima je zadatak postao fizička eliminacija svih onih “koji mirišu lijevo”, odnosno koji su “mamerto” (član Komunističke partije koji postaje opći pojam za “ljevičare”)
U Kolumbiji je 2016.g potpisan “Sporazum o Miru” s najstarijim latinskoameričim geriilskim pokretom FARC (“Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia”) zbog čega je kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos dobio Nobelovu nagradu za mir. Taj proces mirenja je doživio veliki zastoj dolaskom na vlast današnjeg predsjednika Kolumbije Ivána Duquea. Ljevica učestvuje na ovogodišnjim predsjedničkim izborima i u prvom krugu izbora održanih 29.05. “progresistička ljevica”, objedinjena u “Pacto Historico” (“Povijesnom Savezu ), osvojila je na čelu sa svojim kandidatom Gustavom Petrom, najviše glasova (40.32%) što je puno ali nedovoljno za pobjedu već u prvom krugu. Drugi po broju osvojenih glasova u prvom krugu je najveće iznenađenje izbora, predstavnik “alternativne desnice” poduzetnik miljarder Rodolfo Hernández s podrškom 28.15% birača a tek je treči, što se smatra velikim porazom, predstavnik “oficijelne, povijesne urbističke desnice” ( po Álvaro Uribeu, bivšem predsjedniku i “pravom šefu svih kolumbijskih desnica”) Federico Gutiérrez koji je osvojio 23.91% glasova a kao četvrti je “politički pokopan” predstavnik liberalnog, tzv “tradicionalnog centra” Sergio Fajardo sa samo 4.2% podrške.
Ljevici koju okupljenu u “Povijesnom Savezu” predstavlja Gustavo Petro nije bilo lako stvoriti jednu “pozitivnu agendu” s obzirom na nevjerojatno dugu devastirajuću, okrutnu borbu lijevičarske gerile s jedne i i kolumbjske države i paramilitarne desnice s druge strane. Naime, Gustavo Petro je nekadašnji gerilac ljevičarskog pokreta M-19 (“Movimiento 19 de abril”). Petro je u međuvremenu odbacio oružje i kroz svoju osobu na simboličan način odražava suvremenu kolumbijsku političku zbilju spoja gerilske prošlosti s demokratskim pravilima parlamentarizma kao okvira političkog djelovanja unutar kojeg će on uspjeti postati gradonačelnik Bogote (1977.g.), zatim zastupnik u Kongresu (2002.g.) pa Senator (2006.g.) a sada možda postane i predsjednik Kolumbije.
Prema vlastitim riječima Gustavo Petro (rođen 1960.g. na kolumbijskoj karipskoj obali u Ciénaga de Oro, Córdoba) politički se budi kada je vidio svoga oca kako plače nakon smrti čilenskog predsjednika Salvadora Allendea nakon vojnog profašističkog puča 1973 g. u Čileu koji je izvršen u režiji USA i Richarda Nixona. Familija mu se seli u gradić Zipaquirá, 45 km sjeverno od Bogote. S 18 godina se priključio gradskoj gerili pokreta M-19. S 21 godinu postaje gradski vijećnik vodeći “dvostruki život” javne političke osobe i gerilca koji djeluje u tajnosti. U to vrijeme u Kolumbiji je na snazi gotovo permanentno “izvanredno stanje” čije ukidanje stalno traži ljevica. M-19 je pokret urbane gerile socijalističke orijentacije vrlo različit od prokumunističkog FARC-a. Ali, gerlci M-19 također izvode niz akcija poput zauzimanja veleposlanstva Dominikanske Repunlike 1980.g., pljačke oružja iz utvrde Cantón Norte na sjeveru Bogote (prokopali su tunel) kada “konfisciraju” originalni Bolivarov mač koji je “narodno vlasništvo” ili svoje najpoznatije akcije: zauzimanja “Palacio de Justicia de Colombia” u Bogoti, 6.09.1985.g., najvećeg simbola sudbene vlasti u državi. Za vrijeme dvodevne “okupacije” gerilci M-19 su zarobili 350 talaca od kojih u vojnoj akciji zauzimanja zgrade gine njih 90 a 11 “nestaje”. Pokret M-19 će 9.03.1990.g. potpisati sporazum s vladom o odlaganju oružja jer “rat nije rješenje” i vraćaju “Bolivarov mač. Gustavo Petro se predao i slijedeću 1.5 godinu dana provesti će u zatvoru- nakon čega počinje njegova druga vrlo uspješna faza legalnog političkog djelovanja.
Kolumbija je određena posebnom vrstom kuturološkog konzervatizma. On je povezan s tradicionalno jakim utjecajem crkve i s nesumnjivim pokušajem generalnog poistovjećivanja političke ljevice sa subverzivnim, nasilničkim metodama djelovanja. Zato kolumbijci s dozom opreza gledaju na promjene iako su istovremeno te promjene poželjne jer je većina građana nezadovoljna vladajućim samozadovoljnim korumpiranim političkim elitama - što su, uostalom, pokazali svojim glasanjem u prvom krugu predsjedničkih izbora. Tako da je sadašje stanje određeo oprezom ali i željom za jasnim raskidom s dosadašnjim načinom funkcioniranja države. Osim toga, zadnjih 30 godina dosta se toga izmijenilo pod utjecajem velikog migrantskog vala, otvaranjem ekonomije, pandemijom korone ali i činjenicom postizanja Sporazuma o miru s dijelom geriile i činjenicom uspješnog ujedinjavanja ljevice koja je definitivno odustala od metoda oružane borbe, postala dio kolumbijskog političkog sustava i uspjela stvoriti respektabilnu izbornu bazu (koja doduše ima izrazit teritorijalni karakter).
Fenomen femicida je veliki problem kompletne Latinske Amerike pa tako i Kolumbije u kojoj je porast općeg nasilja u društvu dosegao alarmantne rezmjere. Prema izvještaju “Interameričke Komisije za Ljudska Prava”- CIDH (Comisión Interamericana de Derechos Humanos) Kolumbija je bila država s najvećim brojem ubijenih aktivista za ljudska prava u 2021. godini. Prošle je godine u Kolumbiji ubijeno 145 aktivista a trenutno je njih 3 749 pod posebnim mjerama zaštite. U Meksiku je u istom priodu ubijeno 10 aktivista, Peruu 5, Hondurasu 4, Gvatemali 2 itd. U samo prva četiri mjeseca 2022.g. u Kolumbiji je ubijeno 89 aktivista. Prema podacima “Front Line Defenders” u cijelom je svijetu 2021 ubijeno 358 branitelja ljudskh para od kojih je 70% ubijeno u Latinskoj Americi.
Zbog svega toga ne teba čuditi da su se kolumbijski feministički pokreti ujedinili u davanju podrške kandidatu “Pacto Historico” Gustavu Petru a pogotovo zato jer je kandidatkinja za njegovu potpredsjednicu poznata ljevičarka, crnkinja (što je u Kolumbiji značajno na simboličkoj razini) Francia Márquez, predstavnica “revolucionarnog feminizma”, podrijetlom iz skromnih slojeva društva. Nikada do sada niti jedan progresivni, lijevi projekt nije dobio toliku podršku kao projekt ovog “ljevičarskog dueta” za kojega je u prvom krugu glasalo 8 527 768 (40.32%) birača. Dakle, građani su u očito dali podršku promjenama. Pošto je “urbizam” oficijelne desnice poražen glavni protukandidat Petru u drugo krugu postao je ekscentrični desničar Rodolfo Hernández koji je s osvojenih 28.15% podrške birača postao najveće iznenađenje prvog kruga izbora. Zovu ga “El Ingeniero” i smatraju da on u stvari zastupa “kreolski trumpizam” . Hernández nema nikakvog jasnog programa za Kolumbiju. Predstavlja sirovu, grubu, otvoreno misoginu, homofobnu, patrjarhalnu, aporofobičnu, antisemitsku i tobože antiestablišmentsku desnicu koja se deklarativno bori protiv korupcije i politikanstva a u stvari je populistički pokušaj njenog spašavanja. On drži strastvene, nekoherentne parolaške govore koje isključivo objavljuje preko odruštvene mreže “Tik Tok” nazivajući samog sebe “kraljem Tik Toka”. U jednom svom videu tako kaže kako je pravi užitak “uzimati novac sirotinji” koju posprdno naziva “čovječuljcima”. Feministice naziva “ženicama”, objašnjava kako će kao predsjednk “napasti narodne sektore” i kako se žene trebaju držati kuće i rađanja djeca i da u politici nemaju što tražiti. Obećava da će ukoliko ga izaberu izazvati “stanje unutarnjeg šoka”, da će “dokinuti pravnu državu” i “vladavinu zakona” kako bi obračunao s korupcijom. Naizgled radikalan u obraćunu s postojećim elitama u stvari je ostao jedina njihova nada pa je već sada jasno da će u drugom krugu izbora imati punu podršku širokog sektora uznemirenih “urbističkih elita”. Dakle, iako govori o radikalnoj promjeni podržavaju ga snage desničarskog kontinuiteta kao istinskog povezivača klumbijske kapitalističke oligarhije koja za bazu ima “narko-korupciju” i paramilitarizam koji su se u svakodnevnom životu Kolumbije manifestirali u obliku esktremnog kriminaliteta i državnog terorizma .
Zbog svega ovoga ljevica je krenula s organiziranjem štrajkova i mobiliziranjem masa. Gustavu Petru ovo je treči put da pokušava postati predsjednik Kolumbije (kandidirao se 2010. i 2018.g.). U četiri godine (2018.-2022.g.) podrška mu je porasla s 4 855 069 (2018.g) na 8 432 545 (2022.g) birača. U prvom krugu predsjedničkih izbora ove godine apstinencija je bila 46% što predstavlja potencijalni rezervoar birača ljevice ali i desnice. Ljevica donekle raćuna na “pobunu glasača” nezadovoljne desice koja je odbacila “urbizam”. Osim toga pretpostavka je da za ekscentričnog magnata Hernándeza nisu glasali isključivo desničari pa predstoji bitka i za dio tih birača. Optimističke varjante govore kako Petro ima podršku polovine biračkog tijela i da će u konaćnici odlučivati “male stvari”. Segio Guzmán, osnivač i konzultatnt “Colombia Risk Analysis” smatra da prvi krug pokazuje kako su kolumbijci ipak za radikalnu promjenu kao oblik kritike “stare političke klase”. Isto smatra Juan Carlos Cardona iz The Associated Pressa koji je istraživao raspoloženja građana Bogote. Petro mora “loviti” glasove pasiviziranih glasača centra i zato ne nastupa radikalno tako da ga je počeo kritizirati dio najradikalnijih djelova ljevice zbog “umjerenosti”. S druge strane Hernández stalno proizvodi skandale pa je tako izjavio kako je on “slijedbenik Hitlera”. Kada je javnost na to negativno reagirala rekao je da je u stvari mislio na Alberta Einsteinea a ne na Hitlera a za vlastitu je suprugu rekao da je najbolje “da stoji kući” jer “ljudi ne vole da žene sudjeluju u vlasti pošto su invazivne”! Sam financira svoju kampanju i kaže da će “kada pobijedi” Predsjedničku Palaću “pretvoritu u muzej” a svoju plaću “donirati”. On je zaista svojevrsni “Tik Tok fenomen”. Svoju je političku karijeru počeo 2015.g. kada je izabran za gradonačelnika Bucaramanga. Suđen je zbog udaranja “nepodobnog” opozicjskog vijećnika a Tužiteljstvo ga je progonilo i zbog mešetarenja oko kupovine tehnologije za sanaciju smeća. Mjesecima je bio suspendiran. I on i Gustavo Petro su protiv postojećeg “Sporazuma o Trgovini” kojeg je Kolumbija potpisala s Amerikom prije 10 godina s tim da je Hernández za njegovo revidiranje a Petro za potpuno nove pregovore.
Hernández nije prvi latinoamerički političar koji se na izborima uzdao jedino u društvene mreže. Novi “digitalni političari” i “digitalne kampanje” postali su već svakodnevna pojava. Čilenski političar Franco Parsi je svoju predsjedničku kampanju 2021.g. vodio isključivo iz Sjedinjenih Američkih Država gdje živi. Nije uopće sudjelovao u niti jednoj debate a osvojio je 12.8% glasova postavši tako najveće iznenađenje tih izbora. Očito će i kandidat kolumbijske ljevice morati pojačati prisustvo na društvenim mrežama u zadnjem tjednu kampanje ukoliko želi uspjeti.
Pobjeda ljevičarskog “Pacto Historico” na čelu s Gustavom Petrom očito je moguća. Kolumbija ali i kompletna Latinska Amerika u slučaju njegove pobjede neće više nikada bisti sasvim iste. Zbog toga latinskoamerička desnica poduzima sve ne bi li to spriječila. U taj se pokušaj uključio možda i najveći “izdajnik” ljevice u Latinskoj Americi, nekadašnji ljevičar i marksista a danas radikalno desni liberal, nobelovac Mario Vargas LLosa. On je podržavao dosadšnjeg kolumbijskog radikalno desnog predsjednika Ivána Duquea. U Peruu je na prošlim izborima radio sve da onemogući pobjedu ljevičara Pedra Castilla podržavajući desničarku Keiko Fujimori. Na sreću bezuspješno. U Argentini je 1995.g.tražio da se zaborave zločini vojne diktature i da se “zakopaju u prošlosti”. Zbog svega toga su francuski intelektualci potpisali peticiju protiv njegovog primanja u Francusku Akademiju (kandidiran je 2011.g. a primljen većinom glasova u studenom 2021.g.) jer po njima :”Ova odluka predstavlja veliki etički problem”. U intervjuu od 1.06. za “Letras Libres” LLosa je izjavio. “Što se tiče Kolumbije, smatram da je glasanje za Petra u stvari davanje glasa Maduru i znači pretvaranje Kolumbije u Venezuelu što je strašno za Južnu Ameriku. Ukoliko pobjedi ljevica poput ove Petrove veliiki su izgledi da više nikada u Kolumbiji ne bude izbora. Pedro je predstavmik radikalne ljevice. Nadam se da će njegov protukandidat osvojiti izbornu većinu koja će osigurati da Kolumbija zadrži ovu vrstu polulegalnosti u kojoj je živila zadnjih 50 godina.” Tako nekadašnji ljevičar a danas desničar Mario Vargas LLosa zagovara da Kolumbija radije zadrži “pedesetogodišnje stanje polulegalnosti” nego da ljevica pobijedi na demokratskim predsjedničkim izborima. To možda najzornije demistificira namjere latinskoameričke i kolumbijske desnice u pokušaju očuvanja svoje dominacje bez obzira na opredjeljneje građana Kolumbije. Prečesto je desnica na ovim prostorima svoju vlast branila pod svaku cijenu pa ako je trebalo krvavim pučevima i silom a da bi trebalo isključiti i takve opcije.
Vrlo brzo će se i ta dilema razriješiti. I zaista, možda se u nedjelju 19. lipnja ove godine, ukoliko pobijedi Gustavo Petri, počinje ispisivati jedna nova, lijepša i optimističkija politička stranica povijesti na području Kolumbije i Latinske Amerike.


Oznake: gradele, skuše


- 10:56 - Komentari (31) - Isprintaj - #

05.06.2022., nedjelja

DEVETI SVEAMERIČKI SAMIT I PITANJE DEMOKRACIJE

Prvi sastanak najviših predstavnika država Amerika ( Sjeverne, Centralne, Karipske i Južne Anerike ) održan je, na inicijativu Billa Clintona, 1994. godine u Miamiju na Floridi. Glavna tema bila je vezana za problem ekonomskog rasta ovog područja odosno za uspostavljanje “Zone Slobodne Trgovine Amerika” ( Área de Libre Comercio de las Americas ). Taj dogovor trebao je stupiti na snagu u siječnju 2005.g. ali se nikada nije uspio postići nužan konsenzus za uspostavljanje te Zone. Drugi skup šefova američkih država održan je 1988.g. u Santiagu de Chile, treči je održan 2001.g. u Quebec City u Kanadi, četvrti 2005.g. u Mar de Plata u Argentini, peti 2009.g. u Puerto Espańa u Trinidad y Tobagou, šesti 2012.g. u Cartgeni u Kolumbiji, sedmi 2015.g. u Ciudd de Panamá u Panami, osmi 2018.g. u Limi u Peruu. Posebni su se Summiti još održali 1986.g u Santa Cruz de la Sierra u Boliviji i 2004.g. u Montereyu, Nuevo Leon u Meksiku.
Deveti Summit Amerika održava se ove godine od 6 do10 lipnja u Los Angelesu u Sjedinjenim Američkim Državama pod parolom izgradnje održive, otporne i pravedne budućnosti s posebnim akcentom na civilno društvo i privatni sektor u ovoj velikoj, raznolikoj regiji. Sam po sebi Los Angeles je simbol raznolikosti. To je grad s najvećom hispano-latino zajednicom u SAD. U gradu se govore 224 različita jezika a njegovi stanovnici dolaze iz čak 140 država. Ta najaktivnija luka Zapadne Hemisfere obuhvaća sve Amerike u malome a na samom skupu njih su do sada predstavljali lideri 35 država tog područja. Do ovog Summita. Sjedinjene Američke Države ovaj su put odlučile isključiti tri države.
Treba podsjetiti kako bi ovi susreti trebali promovirati međusobnu suradnju svih država regije. Zadati cilj je pospješivanje zajedničkog ekonomskog rasta kao i inkluzivni napredak svih država regije. Narvno da je važan respekt demokracije, temeljnih ljudskih sloboda, dostojanstva rada, slobodnog poduzetništva ali i uvažavanje postojećih razlika među ovim državama. Pozivaju se i predstavnici civilnog društva, domorodačkih zajednica, udruga mladih i poduzetnika jer je promocija međusobnog dijaloga jedan od osnovnih ciljeva ovih Summita kojima uvijek predsjedava domaćin a potpredsjednik im je bivši domaćin. Izuzetno važan cilj je zastupanja interesa svih zemalja Amerika bez bilo čijeg isključivanja. Jasno su detektirani najaktualniji problemi koji bi trebali biti predmet razgovora. To su, pored navedenih, korupcija, energija, čiste tehnologije, zagađenje, komunikacije i jačanje regionalne sigurnosti.
Sjedinjene Američke Države objavile su svoju namjeru da na ovaj Summit, kojem su oni domaćini - ne pozovu (“zbog njihove nedemokratske prakse kršenja ljudskih prava”) tri zemlje i to Kubu, Venezuelu i Nikaragvu što je odmah dovelo da negativne reakcije nekih od zemalja regije i do svojevrsnog sukoba prije nego je Summit i počeo sa svojim radom.
Tako je meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador (AMLO) 10. svibnja izjavio da “ukoliko se netko isključi, ukoliko se svi ne pozovu, na Summit će doći predstavnici meksičke vlade, ali ja neću doći”. Dodao je kako neće doći izražavajući tako svoj prosvjed pošto bi to trebao biti susret “dijaloga”, “razumijevanja”, “zajedništva” a ne konfrontacija. López Obrador postavlja retoričko pitanje: “Kako se može sazvati Summit Amerika a ne pozvati sve zemlje na njega. Pitam se odakle su oni koji nisu pozvani ? S kojeg kontinenta, iz koje galaksije, s kojeg planeta ?” Osim toga meksički je predsjednik rekao kako je razgovarao s američkim predsjednikom Bidenom i da je kritizirao nastavak američke blokade Kube koji je uveden “dobrim dijelom zbog interesa pojedinih užih grupa u SAD koje iz toga izvlače ekonomsku i političku korist”. Boji se da se i kod ovog rascjepa radi o politikanskim interesima kojima je cilj perpetuiranje programirane ekonomske bijede pojedinih dijelova ove regije.
AMLO daje primjer Meskika i kaže: “Naša braća, meksički migranti, pomažu nam s 50 miljardi dolara godišnje. To nema nikakve veze s ideologijom, političkim strankama ili politikom. To je pomoć njihovoj rodbini. Zašto takvu mogućnost onemogućavati kubancima koji žive u USA a imaju rodbinu na Kubi ? Zašto daviti Kubu ?
Naravno da meksički predsjednik dobro zna za onu poznatu Nixonovu direktivu da se Čile mora svim sredstvima “ekonomski zadaviti” sve dok čileanski narod ne “počme vrištati”. Ta je “zapovjed” izdana u vrijeme pripremanja vojnog puča u Čileu kada je “demokratska Amerika” uz pomoć profašističkih dijelova (inače poslovično politički neutralne) čileanske vojske u krvi čileankog naroda srušila demokstski izabranu socijalističku vlast Salvadora Allendea 1973.g. Isto tako AMLO je sigurno na umu imao i blokadu Venezuele kao oblika “ekonomskog terorizma” koja je u vremenu pandemije Covida-19 kao direktnu posljedicu imala nevjerojatnu patnju, osiromašenje i ogromno povećanje broja umrlih od posljedica nedostaka hrane i medicinskih potrepština pa je prema podacima “Center for Economic and Policy Research” (CEPR) iz Washingona samo u periodu 2017 - 2020.g. zbog posljedica ekonomske blokade Venezuele umrlo 40 000 njenih građana. Ovu, kao i kubansku blokadu SAD opravdavaju borbom za tobožnju zaštitu demokratskih vrijednosti u svijetu. To bi morali objasniti umrlim venezualcima.
Meksički predsjednik smatra kako blokada Kube ima za cilj dovođenje kubanskog naroda do ruba izdržljivosti ne bi li ga tako potakli na pobunu protiv aktualne vlasti. AMLO zaključuje kako se “ponos ovog naroda opire tome već 60 godina”. Po njemu “to je podlo. To je poput nekakve nemoralne pirove pobjede” i ukoliko Joe Biden ne pozove na Summit Kubu, Venezuelu i Nikaragvu meksički predsjednik prosvjedno neće sudjelovati u njegovom radu jer kako kaže: “Ja očekujem da nitko ne isključuje nikoga”.
Bolivijski predsjednik Luis Arce je 11. svibnja objavio da ni on neće sudjelovati na Summitu Amerika u Los Angelesu ukoliko SAD isključe tri navedene zemlje. On smatra kako je to protivno temeljnim “principima i vrijednostima Plurinacionalne Države Bolivije ( “Estado Plurinacional de Bolivia”). Ukoliko se te zemlje ne pozovu onda to po njemu više neće biti susret “potpunih Amerika” pa zato zaključuje da ukoliko SAD “ustraju na isključivanju bratskih naroda, ja neću sudjelovati na takvom Summitu”.
Predstavnici Hondurasa, Čilea i Argentine potvrdili su svoj dolazak ali uz inzistiranje da se na Summit pozovu “sve zemlje Latinske Amerike”. Predsjednica Hondurasa Xionara Castro tvrdi da: “Ukoliko ne dođu sve nacije to onda neće biti Summit Amerika”. Organizacija CELAC “Comunidad de Estados Latnoamericanos y Caribeńos” kao i CARICOM (“Comunidad del Caribe”) službeno su izrazile svoj prosvjed protiv nepozivanja tri zemlje na Summit podržavajući stav da bi to bila negacija njegove suštine.Možda bi se moglo kazati kako je u pitanju ideološki sukob između “lijevih” i “desnih” vlada - ali nije tako jer je čak i ultradesni brazislki predsjednik Jair Bolsonaro izjavio kako i on “u ovim uvjetima” još uvijek procjenjuje hoće li sudjelovati na Summitu u Los Angelesu . Zaključuje da “to ovisi o puno stvari”
U međuvremenu je predsjednik Biden objavio kako SAD “modificiraju svoju politiku prema Kubi”, razmatrajući moguću promjenu odluke o obustavljanju letova za Kubu, suspenziju odluke o ograničenju pošiljki i obnavljanju programa objedinjavanja porodica. Očito je i rat u Ukrajini utjecao na američku vanjsku politiku pa je tako predsjednik Biden najavio i moguću fleksibilizaciji (“u određenoj mjeri”) nekih sankcija uvedenih prema Venezueli. Glasnogovornica Bijele Kuće je 10. svibnja izjavila kako “još uvijek nismo donijeli konačnu odluku tko će biti pozvan i još nismo poslali pozivnice”. Kubanci su izrazili svoje ćuđenje što nisu pozvani na Summit jer je upravo predsjednik Biden (nekadašnji Obamin potpredsjednik) podržavao Obaminu politiku približavanja i otvaranja prema Kubi. S Venezuelom je situacija posebno komplicirana jer su plaćenici iz SAD direktno bili uvućeni u nekoliko pokušaja ubojstva predsjednika Nicolasa Madura kojeg, uostalom, SAD uopće ne priznaju proglašavajući nikada izabranog “uličnog predsjednika” Juana Guaidóa “pravim” venezuelanskim predsjednikom. A Nikaragvu ne treba niti spominjatu. SAD su još 80-tih godina XX stoljeća financirali i obućavali “contrase” u pokušaju oružanog rušenja legalne sandinističke vlasti. Stanje se tu nije puno promjenilo osim što je bračni par Ortega u Nikaragvi zasita krenuo u nerazumne obračune s opozicijom ( pa i u sandinističkim redovima )
Matias Bianchi, direktor organizacije “Asuntos del Sur” i docent na “The University of Arizona” smatra kako je američki pokušaj izbacivanja nekih zemalja sa predstojećeg regionalnog skupua velika “strateška greška” jer to ne doprinosi generiranju “hemisferskog povezivanja”. Po njemu Biden ne shvaća što se sve desilo zadnjih pet godina u regiji. Naime, “različite zemlje regije sada imaju lijeve vlade što drugačije oblikuje ovaj prostor”. Bojkot nekih država samo će ih još više međusobno povezati. Biden zanemaruje i kako je na ovu regiju utjecala pandemija korone ali i rat u Ukrajini. Nužno je više kooperacije među latinskoameričkim državama kako bi se zajedno pokušale suprostaviti svjetskoj ekonomskoj nestabilnosti koja se posebno dramatično prelama u Latinskoj Americi. Po Bianchiju “to su povijesni momenti koji zahtjevaju više susreta, razgovora, veći kapacitet međusobne razmjene i ne smije se izgubiti mogućnost razgovora”. I on se plaši da se, zahvaljujući ovom američkom potezu ,ovo ne pretvori “u raspravu između lijevih i desnih režima” i da se tako praktički ignorira “ono što je zaista važno”.
Biden je očito na određen način rastrgan jer se nalazi u procjepu između svog poželjnog imagea regionalnog i svjetskog lidera i onog imagea kojeg diktiraju političke potrebe koje su za internu, američku, unutarnju upotrebu. To ga dovodi u politički shizofrenu poziciju jer jednu sliku želi projektirati “za vani” a drugu “za unutra”. To nužno dovodi do stanja totalne podvojenosti, diskrepancije njegove (političke) osobnosti što je uvijek potencijalno opasno. Zato se i nepozivanje tri “nedemokratske” latinskoameričke države na Summit u Los Angelesu sve više tumači kao čisto politikanstvo koje može upropastiti taj skup zbog njegovog mogućeg bojkota od još nekih država ili lidera regije. Tako je čileanska ministrica vanjskih poslova u nedjelju, 14. svibnja izjavila kako “isključivanje neće pomoći rješavanju problema ljudskih prava” tražeći od SAD da na Summit pozovu Kubu, Venezuelu i Nikaragvu jer je nužan “dijalog koji je iznad razlika”. To je danas posebno važno jer je regija, po njoj, u ovom trenutku “superfragmentirana”, međusobno polarizirana pa je, stoga, posebno važno da pod vodstvom Bidena uspostavi “međusobni razgovor koji je iznad međusobnih razlika”. Naravno da Bidenov stav o “zaštiti demokracije” u regiji kao kriteriju za dobijanje poziva za ovaj Summit mnogi smatraju krajnje cibičnim jer i u ovom trenutku SAD pomažu i financiraju mnoge ultradesničasrke režime ( od Brazila do Kolumbije ) koji dnevno krše osnovna prva pa i oduzimaju živote mnogima ( Dosta je samo spomenuti aferu “Falsos positivos” u Kolumbiji itd ). Ne treba zaboraviti niti izbore u Kolumbiji i Brazlu u kojima su šanse za pobjedu ljevice velike.
Upravo je zato Alvaro Verzi Rangel ( “Centro Latinoamericano de An9alisis Estrategico” - CLAE) 25.svibnja napisao kao su u stvari “Sjedinjene Države te koje ne bi trebale biti pozvnane na Summit Amerika” ako bi se konzekventno primjenili Bidenovi krteriji za dobivanje pozivnice. Kada se spominju ljudska prava, slobode i demokracija ne može se zanemariti praksa izvršenih masovnih ratnih zločina diljem svijeta bez ikakvog odgovaranja ili suđenja zbog njih a iza kojih stoje “supersile” - u čemu SAD imaju itekako istaknutu (ne baš pohvalnu) ulogu. Verzi Rangel smatra da SAD ostalima nameću svoje zakone i drže lekcije o slobodi i demkraciji namećući regiji WASP (bijeli, anglosaksonci, protestanti) logiku samo modificirajući Monroovu doktrnu (“Amerika amerikancima”) pakirajući je u novu ambalažu. Sadržaj ostaje isti a on je: Američka dominacija ! Čak je i međusobno ubijanje amerikanaca ( poput strašnog masakra u školi u Teksasu ) potvrda neodržive dekadencije i insuficijencije takvog modela organiziranja društva. Naime amerikanci se međusobno ubijaju vatrenim oružjem 25 puta više nego u drugim razvijenim zemljama ( prema Centru: Brady Campaign to Prevent Gun Violence ). SAD ima više komada oružja nego stanovnika (120.5 komada na 100 stanovnika, više od 390 miljuna prema podacima za 2018.g - “Smakl Arms Survey”). Danas se zna da “Anomaly Six” za potrebe SAD administracije nadgleda miljarde telefona po cijelm svijetu. Istovremeno u SAD izbija afera s nedostatkom mlijeka za bebe po koje Biden u Njemačku šalje vojne transportne avione, i dalje su na snazi Trumpovi okrutni zakoni prema imigrantima koji se ( na meksičkoj granici) zatvaraju u kaveze, odvajaju djeca od majki itd.
O financiranju, pomaganju, izvođenju državnih udara i direktnim ili indirektnim vojnim intervencijama i invazijama na području Latinske Amerike iza kojih su stajale SAD može se puno govoriti. Nedavno je bivši francuski ambassador Thierry Burkhard izjavio za New York Times kako su Francuska i SAD zajedno orkestrirale državni udar na Haitiju kada je 2004.g. srušen predsjednik Bertrand Aristide. Ali amerikanci su direktno bili upleteni još i u državne udare u Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Kostariki, Dominikanskoj Republici, Salvadoru, Gvatemali, Nikaragvi, Panami, Paragvaju, Peruu i Urugvaju.
Predsjednik Obama nikada nije ispunio svoje obećanje o ukidanje zatvora Guantanamo Bay u kojem se (ali ne samo tamo) bez ikakvog suđenja drže zatvorenici. O strahotama najzvjerskijih mučenja kojima su “legalno” podvrgnuti zatvorenici kojima se najvjerojatnije nikada neće suditi ali koje će tamo (možda) vječno ostati (bili ili ne bili krivi) o čemu dramatično govori dokumentarni film “The Forewer Prsoner” (“Vječni zatvorenik”) iz 2021.g. ( režija: Alex Gibney ) kao i o tome da američki vojnici ne odgovaraju za bilo koji (eventualno počinjen) zločin pred bilo kojim međunarodnim sudom (iuključujući Haški ) također bi mogli puno govoriti. Predsjednik Bush je u srpnju 2002.g. rekao: “Svatko tko služi pod američkom zastavom odgovarati će svojim pretpostavljenima i vojnom zakonu,a ne presudama Međunarodnog kaznenog suda”. Uostalom, da li je itko odgovarao za miljune nevinih ubijenih u Iraku, Libiji, Siriji… ili i dalje važi ona izjava Madeleine Albright kako “se isplatilo” ubiti “pola miljuna” iračke djece ?! Taj broj ubijene djece je vjerojatno pretjeran ali da je bez ikakvog razloga u Iraku ubijeno preko miljun ljudi to je neupitno. Da li će itko makar prijekorno pogledati bivšeg američkog predsjednika Busha “mlađeg” ili bivšeg engleskog predsjednika Blairea zbog toga ? Sumnjam ! Ali zato SAD na Summit Amerika koji će se za koji dan održati u los Angelesu izgleda neće pozvati Kubu, Venezelu i Nikaragve “zbog kršenja demokracije”. Može li uopće postojati išta licemjernije od toga ?



Oznake: Sunce, dubina


- 08:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.05.2022., utorak

HOMO DUPLEX U DRŽAVI LASTEX


Tragedija suvremenog čovjeka je u tome što su mu još od vremena francuske revolucije 1789.g. u teoriji (u zakonima) zagarantirani SLOBODA i JEDNAKOST (“Ljudi se rađaju i žive slobodno i jednaki u pravima” - član 1. “Deklaracije prava čovjeka i građanina” ) a s druge strane - u stvarnom životu ta mu se ista sloboda i jednakost svakodnevno brutalno negiraju. Ta dramatična razlika, diskrepancija, između teorije i prakse života prosječnog čovjeka u Hrvatskoj je poprimila kolosalne razmjera. Ima li makar i najmanje nade da se tu uskoro nešto počme mijenjati? “Malo morgen brale!”, rekli bi u Splitu.
Nesretno prkljanje hrvatskog premijera i vladajućih s ustaškim pozdravom “Za dom spremni” poprimilo je gotovo epske razmjere. Naravno sve to u Hrvatskoj posebno eskalira svakog 10. travnja, na dan kada je 1941.g. bivši austrougarski i jugoslavenski oficir Slavko Kvaternik preko zagrebačke “krugovalne postaje” proglasio tzv “Nezavisnu Državu Hrvatsku”. E, baš na taj datum u najantifašističkijem europskom gradu Splitu ( čije je gotovo kompletno stanovništvo direktno sudjelovalo ili je bilo vezano za antifašističku borbu, najvećem slobodnom teritoriju u okupiranoj Europi 1943.g.) grupica HOS-ovih “devetobojnaša” na čelu s notornim “vitezom ” Skejom urla ustaški fašistički pozdrav ( koji je pandam njemačkom “Sieg Heil”) tvrdeći kako na taj način iskazuju svoje domoljublje iako su upravo ustaše izdajnički otrgnuli grad Split od njegove matice zemlje Hrvatske i poklonile ga okupatorskoj Italiji . Može li uopće postojati nešto gore od toga?
I kako onda shvatiti da hrvatska vlada šalje svog predstavnika na ovaj ustašofilski politički dernek ? Naime, HOS-ova IX bojna, koja inače nosi ime jednog ustaškog ratnog zločinca, čak i nije formirana 10.travnja - tako da je najobičnija laž kako se tu radi o obilježavanju dana njenog osnivanja i iskazivanju pijeteta njenim poginulim pripadnicima . Ne, kao što to HOS-ovac Ante Prkačin iskreno kaže, tu se slavio kao i uvijek do sada - dan osnivanja izdajničke fašističke tvorevine koja je sama sebi tepala da je “nezavisna”…. da je “država” i da je tobože “Hrvatska”- iako je u zbilji bila sve suprotno od toga.
Split, uostalom, niti nije bio dio te kvislinške tvorevine jer su moj rodni grad ustaše poklonile Italiji kao cjenu koju su morali platiti da bi uopće uspostavili svoju slugansku “vlast” u ostacima ostataka Hrvatske. A kako tek razumjeti da izvjestan umirovljeni pukovnik Roso, čudnovati vladin izaslanik - tom prigodom izvali kako današnja Hrvatska ne bi niti postojala “da nije bilo 10. travnja 1941.g.” ?! To se čak nisu usudili kazati ni najekstremniji među organizatorima tog happening.
I kakve veze ima moj Split i apsurdno ustašovanje u njemu ? Nikakve ! U njemu se od 40 000 tadašnjih stanovnika jedva moglo naći 50 ustaša koji su se, inače, svakodnevno veselo družili s isto toliko četnika. Kakve veze s tim ima činjenica da je tek njemačka SS divizija Princ Eugen na krvav način, pokoljem, ubijajući po Splitu i njegovoj okolici prave hrvatske domoljube, civile i partizane, nakon kapitulacije Italije pokušala u Splitu instalirati ustašku vlast ? Kakve veze s tim ima istina kako je Edo Bulat, bivši prokarađorđevski jugonacionalist i tajnik splitske “Organizacije jugoslavenskih nacionalidsta” (ORJUNA) a sada Pavelićev ustaški “povjerenik” za Split panično slao depeše u zagrebački ustaški “Glavni stan” kako u Splitu jednostavno “nije moguće” uspostaviti ustašku organizaciju jer je većina građana Splita orjentirana kontra ustaša ? Kakve veze sve to ima s činjenicom da je postojanje shizofrenog “Homo Duplexa” ( ili “dvostrukog građanina” - onog apstraktnog koji “postoji” jedino u zakonima i onog stvarnog koji zbiljski postoji u konkretnom životu) postala neupitna konstanta i traumatska praksa življenja u današnjoj Hrvatskoj ?
E pa ima, itekako ima - iako to niti premijer Plenković, niti ministar Medved koji je poslao u Split svog brbljivog izaslanika Rosu - a još manje predsjednik Skupštine županije splitsko-dalmatinske, teolog Mate Šimundić (koji ne propušta slične zgode da prozbori koju toplu riječ o poviku “Za dom spremni”), a brkomrkog Skeju da i ne spominjemo - zasigurno teško da mogu shvatiti.
U zemlji čija se vladajuća politička elita počme busati “u svoja hrvatska antifašistička prsa” čim prekorači prag državne granice i ugazi nogom u bilo koju civiliziranu demokratsku državu svijeta a koja doma ustrajno tolerira ne samo ovakve ustašofilske derneke nego “ne trepče okom” zbog postojanja ulica koje se nazivaju po imenima ustaških ratnih zličinaca ( poput Mile Budaka ) onda i nije čudno što je tobože “zabranjeni” domaći fašistički uzvik “Za dom spremni” postao dio svakodnevnog političko-estradnog folkloreai grafitomanije u Hrvatskoj.
Premijer Andrej Plenković 21.04. o.g.- dan uoči obilježavanja spomena na žrtva ustaškog terora u Jasenovcu, na pitanja o toleriranju ovakve apsurdne prakse odgovara: “Taj poklič je već sada suprotan našim zakonima !” Dakle, zabranjen je ali ipak svakodnevno postoji. Čak je i Ustavni sud više puta jasno kazao da je taj uzvik protuzakonit. Pa što onda ? Zabranjen je ali Plenkovićeva vlada šalje svog izaslanika baš tamo gdje će se aralukati “ZDS”. Kako je to moguće ? Znači li to onda da u Hrvata de facto ne postoji država jer se njeni zakoni bez problema krše a da ona i dalje mirno spava. Ne ! Bar tako tvrdi naš premijer. Jer, to što u svakodnevnom životu uzvik “Za dom spremni” bezbrižno živi s nama po njemu nije problem političke vlasti nego je to problem sudova, odnosno vrhovnog suda i Državnog odvjetništva RH. Tako, po Plenkoviću, očito svi mi skupa s njim, s Ustavni sudom i vladom živimo u jednoj, konkretnoj - a naše pravosuđe u nekoj drugoj, apstraktnoj (zajednici) državi. Gdje nas konkretno ima tu pravde očito nema a gdje pravde ima tu nas nema ! A preambula hrvatskog Ustava koja se poziva na antifašizam kao jedan od temelja suvremene hrvatske države tako ostaje “na vrbi svirala” koja samo onda zasviri ukoliko hrvatska vlast u neku demokratsku zemlju svijeta zaviri. Može li tužnije od toga ? Može li jadnije ?
Doduše, ima nemalo i takvih poput saborskog zastupnika Nina Raspudića, koji tvrde da se preambula hrvatskog Ustava krivo interpretira jer u njoj u stvari nema nikakvog antifašizma. Po njemu tamo se spominje jedino ZAVNOH (“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske” koje je od 1943.g. najviše političko tijelo NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA ) ali, gle čuda, ne i antifašizam. Zbilja nije lako proniknuti u nedokučive dubine ove “Nino-logike” ali sve je to sastavni dio aktualnog hrvatskog političkog labirinta i surealnog načina života općenito u kojemu se običnom čovjeku nije lako snaći. Vjerojatno bi i sam Tristan Tzara bio totalno izgubljen da nekako može svratiti do nas ! Zato nije neozbiljno hrvatsku političku zbilju pokušati objasniti kategorijama i alatima posuđenim iz “teorije umjetnosti” pošto se na jedan čudan način njena bit sve više i više podudara s teorijom dadaizma, suralizma i nadrealizma - nego realizma. Pa tako npr. ima sve više onih koji recimo tvrde kako pojava slikovitog “pukovnika Skeje” na urnebesnoj pozornici hrvatske političke i ine zbilje uopće nije političko nego eminentno estetsko pitanje . Tko će ga znati ? Očito smo u mračne vode duboko zagazili.
Jurgen Habermas, jedan od najvećih živih filozofa i intelektualaca, smatra da je memorija na Hlokaust mora biti jedan od stupova Povijesne Savjesti suvremene Njemačke. To ne znači biti zarobljen “u prošlosti koja ne prolazi” ( kako bi rekao Ernst Nolte ) nego je preduvjet kretanja u budućnost. Zašto je hrvatski temeljni problem danas ova licemjerna farsa (kao to precizno detektira Ivo Josipović) vezana za problem slobodnog uzvikivanja fašističkog slogan “ZDS” (“zabranjeno u teoriji” - “dozvoljeno u praksi”) ? Zato jer ova farsa ukazuje na jedan dublji problem koji se ne manifestira samo u činjenici kako u Hrvatskoj živi “Homo Duplex” nego u činjenici da je njegovo postojanje rezultat tvorevine koju možemo nazvati nazvati “Država Lastex” . Riječ je o svojevrsnoj “antidržavi” u kojoj je sve moguće usprkos postojećim zakonima, jasnim stavonima Ustavnog suda pa i farsičnim izjavama hrvatskog premijera.
Hrvatska će slijedeće godine predsjedati Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust (IHRA). Već niz godina dr Ognjen Kraus i koordinacija Židovskih općina Hrvatse odbijaju obilježiti stradanje Židova u Jasenovcu zajedno s predstavnicima hrvatske vlasti. Tako je bilo i ove godine. To je jasan znak što oni ( ustaše su pobile 80% židovske zajednice u Hrvatskoj za vrijeme NDH ) misle o “licemjernoj farsi” hrvatske vlasti u odnosu na toleriranje različitih oblika ustašofilije u svakodnevnom životu. Njima očito nije dovoljno to što Andrej Plenković pokušava objasniti neobjašnjivo, odnosno riječi izaslanika njegove vlade 10.04. u Splitu - “argumentima” kako je Roso “neiskusan” (iako ima više od 70 g) dodajući kao nekakvu nadrealnu vrstu opravdanja da “je bio ranjen u domovnskom ratu” ?! Kakve to veze ima s veličanjem NDH zna samo Plenković? Što li će se tek dešavati na obilježavanju Bleiburga koje se premješta u Hrvatsku nakon protjerivanja iz Austrije ? Naime, do sada je to okupljanje prema predsjedniku Antifašističke lige Zoranu Pusiću, “bilo najveće okupljanje neofašista u Europi” (TV N1, 22.04.) a prema prof dr Ivi Goldsteinu obična “ustašijada…..apoteoza ustašama a ne žrtvama” ?! Kako će izgledati hrvatsko predsjedanje Međunarodnim savezom za sječanje na holokaust ako Biskupska konferencija Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavi moliti samo za žrtve Bleiburga ali ne i za žrtve Jasenovca i žrtve 50 ostalih ustaških koncentracjskih logora koji su pstojali u NDH !?
Tako danas u Hrvatskoj dolazi do teškog sraza između “private sfere” koja određuje individualno poašanje pojedinca i “javne sfere” - odnosno politike i države koji bi trebali biti utemeljeni na “općem interesu”. Naravno, opći interes je apstraktan a pojedinac je konkretan. Između tog konkretnog čovjeka i sfere tobožnjeg općeg interesa postoji dramatičan rascjep, diskrepancija. Zato je kod nas moguće da u zakonima piše jedno a da u konkretnoj zbilji živimo nešto sasvim drugo I da se, što je najgore, na to navikavamo kao na nešto sasvim normalno. To što “nenormalo” postaje “normalno” najveća je naša tragedija i izvor kolektivne frustracije, društvene shizofrenije i surealne dimenzije kompletne zajednice.
Kada je Igor Mandić u studenom 2017.g. na hrvatskoj državnoj televiziji izgovorio kako je “domoljublje posljednje utočište hulja” on je samo parafrazirao riječi velikog Samuela Johnsona izgovorene još u 18. stoljeću ali su te Mandićeve riječi izazvale zgražanje mnogih koji nisu razumijeli koliko se antipatriotskog, pljačkaškog, barbarsko-lopovskog, vampirskog ponašanja onih koji su isisali najhranjivije sokove iz hrvatskog društva ( koji su se nakesali dok su drugi krvarili ) skrilo iza te izlizane fraze o “domoljublju”. Ali zato 22.04. o.g., dakle na dan obilježavanja proboja iz logora Jasenovac i sječanja na žrtve ustaškog terora, javni, Hrvatski radio ( 1. Program ) u svoju emisiju Poligraf zove u goste Zlatka Hasanbegovića, čovjeka koji tvrdi da je “najtužniji dan” u povijesti Hrvatske dan kada su partizani pobijedili 1945. godine. Koju parcjalnu političku interesnu grupu predstavlja takva “javna” informativna kuća koju plačaju svi građani Hrvatske ? Koliko se tu radi o sukobu sfere općeg, javnog i privatnog interesa, sukobu (apstraktno) proklamiranih i stvarno protežiranih vrijednosti ?
Ali u “Lakstex Državi” u kojoj živi otužni “Homo Duplex” (konkretni čovjek sa svojom konkretnom sudbinom u kojoj on živi svoju “intrahistoriu”, kako bi to rekao Unamuno - i apstraktni čovjek u “metafizičkoj”, onostranoj sferi zakona ) apsolutno sve je postalo moguće ili ništa više nije nemoguće jer sve su osnovne vrijednosti poremećene, išćašene i inverzne. Kaos je sveopći postao naš usud. Nekada smo se makar pokušavali uzdati u “zdravu pamet” običnog čovjeka ali ona mu je silom iz mozga iščupana nužnošću borbe za svakodnevno preživljavanje u uvjetima vladavine bezakonja i razarajuće nesigurnosti. Zatim smo nade polagali u znanost i našu “znanstvenu pamet” ali novohrvatski politički doktori znanosti pišu doktorate koji spadaju u komičnu, zabavnu, CRO-SF antliteraturu a ne znanost. Nekima je to zabavno. Ali tamo gdje znanost postane komedja sudibina je tragedija. Moj grad Split je i po takvim “doktorima iz kombija” postao slavan ali, dakako, i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku a specijalno njegov Ekonomski fakultet čiji “doktori” pišu nenadmašne rečenice poput one dadaističke: “Teorijska paradigma rasta trajnog propusnosti…” ( ta je rečenica danas splitski hit-grafit ) ili javno na TV brkaju Sokrata i Descartesa ( što dr. Kristijan Krkač naziva “tamburaškom filozofijom” ). Što bi se reklo:” Kad je bal nek je bal” ! Ali teško onom narodu kojem političko i svako drugo tamburanje preostaje kao jedino izgledno ufanje.










Oznake: pijesak, val


- 15:52 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.