Marin Jurjević o svemu

10.11.2009., utorak

EKONOMSKI ULTRALIBERALIZAM I POLITIČKE DIKTATURE („ČILEANSKI POUĆAK“)

Sergio Bitar („Cuadernos de Marcha“) napravio je jednu od najcjelovitijih analiza odnosa (simbioze) ekonomskog ultraliberalizma i političke diktature – analizirajući model vladavine generala Augusta Pinocheta nakon vojnog udara u Čileu 1973. godine.

Bio je to jedan od najbrutalnijih ekonomsko – političkih eksperimenata u Latinskoj Americi.. Tijekom tih godina Pinochetova je diktatura prilagodila svu vlast primjeni radikalne ultraliberalne sheme u njenom najekstremnijem obliku. Teško je pronaći slične slučajeve takve sklonosti ka dokazivanju. Vrijednosti političkih i ekonomskih principa slobodnog tržišta, pretjeranog monetarizma, totalne otvorenosti „prema vani“, obogotvorenja (deizacije) nacionalnog i inozemnog privatnog poduzetništva i frontalnog problematiziranja uloge države. Ovdje se radi o gotovo laboratorijskom slučaju.

PRIRODA ULTRALIBERALNOG MODELA

Godine 1973. u Čileu je inicirana primjena ekonomskog modela esencijalno inspiriranog slijedećim kriterijima:

a) Uloga države mora biti drastično reducirana putem prodaje državnih poduzeća, sužavanjem njezinim ekonomskih funkcija investiranja i redistribucije, kao i putem kresanja njezinih regulativnih funkcija.
b) Tržište mora funkcionirati slobodno. Zbog toga se trebaju, zajedno s redukcijom državne prisutnosti i administrativne kontrole, eliminirati i političke prepreke pokretljivosti kapitala. Posebno se mora iskorijeniti sindikalnu moć koja, po njima, sprečava slobodno funkcioniranje tržišta rada. Zato su uvjereni kako se mora modificirati radno zakonodavstvo kako bi se postiglo da cijena radne snage pada – te bi se, tako, ubrzao proces uspostavljanja pune zaposlenosti.
c) Na svjetskom tržištu trebao bi prevladati sustav komparativnih prednosti. Zemlja se mora bez restrikcija integrirati u svjetsku privredu eliminirajući sve „namete“ koje ograničavaju inozemno poduzetništvo u njoj. Nakon toga će automatski doći do priliva sredstava u zemlju – koja će ih kanalizirati ka najrentabilnijim sektorima. Budući da je industrija, koja se bazira na supstituciji uvoza, nerentabilna – ona se mora dokinuti. U darvinsističkom stilu: Samo efikasni moraju preživjeti !
d) Financijska otvorenost „prema vani“ mora biti široka i bez restrikcija kako bi se što brže integrirali u svjetsko tržište kapitala. Politička stabilnost, koja će se postići, i oslobađanje od nameta inozemnim ulagačima – privući će „vanjski kapital“. Ta će se ulaganja. Automatski, plasirati u najrentabilnije aktivnosti u zemlji.
e) Monetarna politika mora biti osnovno oružje pomoću kojeg će se suzbiti inflacija. Zbog toga ona mora biti restriktivna. Kada se uspostavi stabilnost cijena, monetarna politika morat će biti pasivna – zaviseći u osnovi od kretanja platne bilance. Preko varijacija u visini vrijednosti relativnih cijena (poravnatih-neporavnatih) i modifikacije vrijednosti nadnica....automatski će se i tu uspostaviti ujednačavanje.
f) Svi se ovi principi smatraju znanstvenima, a na ekonomiju se gleda kao ma egzaktnu znanost nezavisnu o politici.

Počevši od ultraliberalnog modela formuliraju se, također, određeni principi za reguliranje političkog života. Njihove osnovne ideološke i političke proporcije bi bile:
1) Autentična sloboda i autentična demokracija mogu jedino postojati kada caruje „ekonomska sloboda“. Sa slobodnim tržištem, bez reguliranja, stvaraju se uvjeti za dosezanje političkih sloboda. Zbog toga je „ekonomska sloboda“ preduvjet bez kojeg se politička demokracija ne može uspostaviti.

2) Država ograničava slobode i zbog toga treba ispunjavati jedino „pomoćnu funkciju“.

3) Oni koji uspijevaju - uspijevaju jer su najbolji ! Oni koji propadaju – propadaju zbog svoje inferiornosti ! Tako se procesi redistribucije podređuju principu efikasnosti. Pošto se slobodno tržište automatski uvjetovati ubrzani rast i raspodjelu prihoda i bogatstva – ne preporučuje se eksplicitna akcija u korist veće jednakosti !

(nastavlja se)

- 15:38 - Komentari (102) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

KATOLIČKA CRKVA I REVOLUCIONARRNA GIBANJA U NIKARAGVI

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 7. DIO)

Reformistički buržoaski blok, u to vrijeme, uključuje, na unutarnjoj razini, iznad svega određene djelove katoličke hijerarhije predvođene nadbiskupom Managve Miguelom Obandom y Riverom - ujedno i predsjednikom Episkopalne konferencije ( Conferencia Episcopal ) . Naravna stvar, i u Katoličkoj crkvi u Nikaragvi postoje unutarnja strujanja i, uostalom, ono što se naziva "narodnom crkvom".

Crkva je veoma značajan element zbog toga jer buržoazija nema baze u narodu - te ona preuzima ulogu okupljanja naroda na opozicionim programima. Ta nužnost stvaranja "hegemonije nad masom" je veoma bitna. Nju preuzima Crkva u Nikaragvi zajedno s funkcijom predvodnika opozicije.

Akcija ovog dijela Katoličke crkve u Nikaragvi izrazito je politička, budući da joj je cilj promijeniti odnos snaga između buržoaskog bloka (njegovog "reformističkog krila") i "narodnog bloka". Cilj je, dakle, tada (osamdesete godine prošlog stoljeća) bio - odvojiti sandinizam od podrška masa. Naravno, to je prikriveno zahtjevom za "demokracijom", "punim pluralizmom" itd.

Utoliko se Crkva u Nikaragvi, u tom burnom razdoblju nadoilazećih revolucuionarnih promjena, otvoreno stavila na stranu onih koji su bili "kontra" relativno radikalnih zahtjeva koja su ta gibanja, kao svoju političku i socijalnu platformu, sadražavali u konkretnom djelovanju sandinista.

U isto vrijeme, Crkva se unutar sebe obračunava sa svojim tzv."lijevim", "narodnim krilom".....tako da ta hijerarhija istovremeno predvodi borbu "prema vani" (usmjerenu prema sandinističkom FSLN) i "prema unutra" (usmjerenu prema vlastitim redovima - unutar kojih su se, po njima, određene "crkvene snage" previše približile socijalnom konceptu marksizma).

O ulozi Crkve u to vrijeme - u Nikaragvi, govori i Izvještaj organizacije Pax Christi Internacional:

"Crkva političke opozicije nam izgleda isključivo vezana za politiku Socijal-kršćanske stranke (Partido Social Cristiano) i Udruženja poduzetnika (COSEP)....Crkva također igra važnu ulogu u američkoj strategiji koja cilja destabilizaciji i rušenju sandinističke revolucije.. Na opoziciji se pretendira. ili se neprestano inzistira, kako je FSLN odabrao Katoličku crkvu kao privremenog saveznika da bi poslije, u budućnosti, provodio antiklerikalnu politiku. Svejedno; u svjetlu najnovije evolucije možemo se zapitati nije li sve to upravo obratno od onoga kakvim se to želi prikazati. Naime, čini nam se da se dio Crkve koji je sada u opoziciji u početku bio pridružio FSLN-u i to iz taktičkih razloga, s ciljem da naknadno provede svoj kršćansko-demokratski projekt..." (PAX CHRISTI INTERNACIONAL, Derechos Humanos. Informe de la Mision Nicaragua....Octubre de 1981.)

UMJESTO ZAKLJUČKA

Zbog svega navedenog teško je govoriti o Nikaragvi i uopće problemu revolucionarnih promjena na tlu Latinske Amerike šablonski, bez iscrpnijeg uvida u specifičnost svake latinskoameričke zemlje ponaosob. Ukoliko govorimo o urbanom i ruralnom aspektu socijalnih pokreta na ovom području teško je napraviti oštru podjelu među njima. Najčešće se radi o dva aspekta istog procesa koji u određenim momentima više akcentira ovu ili onu svoju dimenziju unutar svojeg cjelovitog kretanja i razvoja. Tek promatrajući ove procese iz latinskoameričkog a ne iz nekog drugog (recimo europskog) rakursa, moći čemo, eventualno, doći i do sagledavanja suštine tih gibanja. Optika našeg gledanja, dakle, ne može biti podešena samo na osnovu unaprijed zadanih ideologijskih parametara, koji su gotovo uvijek rezultat nekih revolucionarnih iskustava iz tuđe prošlosti i koja su se uglavnom odvijala u sasvim drugim povijesnim okolnostima, u sasvim drugim geografskim ambijentima i tradicijama.

- 11:56 - Komentari (44) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

ANTISANDINIZAM

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 6. DIO)

Nakon trijumfa sandinista nikaragvanska buržoazija doživljava duboku krizu. Ta se kriza mogla uočiti još za vrijeme sukoba "sandinizma" i "somozisma". Od trenutka kada je Sandinistički Front za Nacionalno Oslobođenje (Frente Sandinista de Liberacion Ncional), osamdesetih godina prošlog stoljeća, osvojio kontrolu nad polugama državne vlasti - ta je kriza poprimila drastične razmjere.

U periodu antisomozističke borbe dobar dio buržoazije bio je u opoziciji naspram Somoze. Godine 1974. formiran je Demokratski Savez Oslobođenja (Union Democratica de Liberacion - UDEL) na čelu s Pedrom J. Chamorrom. Kada je Chamorro ubijen buržoazija još intezivnije staje u opoziciju naspram somozisma. Godine 1976. osniva se Široki Opozicioni Front (Frente Amplio de Oposicion - FAO). Jedna i druga organizacija imale su reformističke platforme. Traži se pacifistički izlaz iz krize i oslonac na Sjedinjene Američke Države i Organizaciju Američkih Država (Organizacion de Estados Americanos - OEA).

Ovaj buržoaski "opozicioni blok" bio je bez šire podrške podređenih i potlačenih slojeva (klasa) koji su listom bili uz FSLN (sandiniste). Taj problem "nedostatka narodne baze" doći će još više do izražaja nakon trijumfa sandinista - naspram kojih buržoazija također "odlazi u opoziciju". Kao značajna snaga koja bi nikaragvanskoj buržoaziji trebala osigurati "narodnu bazu" - u tom trenutku u prvi plan izbija Crkva.

Konflikt buržoazije i sandinističkog pokreta (uz sva ograničenja rabljenja ovakvih tradicionalnih pojmova) bio je, u stvari, konflikt oko projekta "novog društva".

Ono što se za buržoaski blok "realiziralo" ili se tek trebalo realizirati - jest "demokratska revolucija" protiv (Somozine) diktature s ciljem uspostavljanja liberalnog kapitalizma baziranog na slobodnom poduzetništvu.

Nasuprot tome, za "narodni blok" - ono što se "realiziralo" ili se tek trebalo realizirati - bila je autentična "narodna" ili "klasna revolucija" orijentirana duboko antiimperijalistički i antikapitalistički, čiji bi cilj bio uspostavljanje društva baziranog na vlasti i interesima naroda.

Nakon dolaska sandinista na vlast djeluju dva bazična bloka opozicije sandinističkoj vlasti:
1) prvi, buržoasko-reformističkog tipa i
2) drugi, onaj koji je direktno predstavljao somozističke
snage

Obje ove grupe svoju unutarnju političku slabost (koja je izraženija kod druge grupe) nadomještaju internacionalizacijom svojih aktivnosti, tako da u to vrijeme vanjski faktor (Sjedinjene Američke Države) postaju za njih "ključan faktor".

Somozističke grupe imaju svoj vlastiti politički izraz preko organizacije La Fuerza Democratica Nicaraguense - FDN (Nikaragvanska Demokratska Snaga) koja je formirana 1981. godine. Ovu organizaciju predvodi Steadman Fagoth - a okuplja Miskito Indiose iz frakcije MISURASATA (MISURASATA je organizacija s atlantske obale Nikaragve, formirana 1979. godine uz pomoć FSLN - a koja se kasnije, jednim svojim dijelom, okrenula prema "kontrarevolucionarnim pozicijama").

Oni se nastoje u javnosti odreći somozističkog predznaka tvrdeći kako se u stvari bore protiv "komunističkog totalitarizma" sandinista koji vode Nikaragvu u "sovjetsku orbitu" - što je ipak bilo nedovoljno da prekrije njihovo jasno prosomozističko usmjerenje.

Samom sukobu sa sandinistima žele dati "unutarnji karakter" prikrivajući veze s inozemstvom i ovisnost o inozemstvu (to je vrijeme žestokih ideologijskih sučeljavanja Reaganove administracije i sovjetskih interesa na tim prostorima). Istovremeno se sukobu želi dati isključivi karakter "građanskog rata". Inače, somozističke snage uglavnom djeluju iz baza u Hondurasu a jednim dijelom i iz Kostarike.

FDN odbacuje bilo kakvu mogućnost pregovaranja ili političkog sporazuma s FSLN - inzistirajući na vojnom rješenju sukoba.

S druge strane stoji reformistički buržoaski blok.

Ovaj blok uključuje dva osnovna sektora koji se razlikuju po tome da li djeluju unutar ili izvan nikaragvanskog teritorija.

Prvi objedinjuje buržoaske frakcije okupljene u Vrhovnom Savjetu Privatnih Poduzetnika (Consejo Superior de la Empresa Privada - COSEP) i u Demokratskom Koordinativu (Ramiro Sacasa Guerrero).

Drugi sektor (vanjski) sastoji se, u osnovi, od Demokratsko - Revolucionarnog Saveza (La Alianza Revolucionaria Democratica - ARDE) koji je oslonjen na vojne snage (manje od somozističkih). Djeluju iz Kostarike a na čelu mu je Eden Pastora (čuveni i legendarni Comandante Zero - nekadašnji pripadnik najužeg vrha sandinističkog vodstva koji se "odmetnuo" od sandinista i prešao "u neprijateljski tabor").

ARDE se sastojala od nekoliko grupacija: Revolucionarnog Fronta Sandino (FRS - Frente Revolucionario Sandino - na čelu s Edenom Pastorom), Nikaragvanskog Demokratskog Pokreta (MDN - Movimiento Democratico Nicaraguense - na čelu s Alfonsom Robelom) i jedne frakcije MISURASATA predvođene Brooklynom Riverom (od ARDE se odvojila Nikaragvanska Demokratska Unija - La Union Democratica Nicaraguense na čelu s Fernandom Chamorrom koji je, osim toga, predvodio Nikaragvanske Revolucionarne Oružane Snage - FARN - Las Fuerzas Armadas Revolucionarias Nicaraguensas, prisajedinivši ih kasnije FDN-u čija su snaga izvorno i bili).

Antisandinistička opozicija je, dakle, bila veoma kompleksna, složena i jedinstvena (bar što se ovih snaga tiče) samo u jednome: U odbacivanju bilo kakve mogućnosti pregovaranja sa sandinistima (FSLN). Oni su veliku nadu polagali u djelovanje Katoličke Crkve u Nikaragvi koja je u najvećem dijelu imala podudarne stavove s njihovim stavovima - i koja je sebe također smatrala opozicijom u odnosu na sandinističku vlast prigovarajući joj totalitarizam. militarizam, prokomunizam, ugrožavanje indiosa na atlantskoj obali itd.

Stoga se i oni pozivaju na "unutarnju pobunu", građanski rat itd.

U to vrijeme je povezivanje sandinističke vlasti s tadašnjim SSSR-om bila jedna od ključnih karika ideologijske borbe. Tako je Robelov "Nikaragvanski Demoratski Pokret - MDN" tada javno priopćavao: "Ruski imperijalizam ima jednu vojarnu u Centralnoj Americi; glavni grad - centar terora: Managvu i 138 000 kilometara kvadratnih zemlje preko kojih rasprostire svoje pipke na Salvador, uznemirava i sije sjeme terora u Hondurasu i Kostariki. Dužnost je svakog Nikaragvanca, svakog Centralnoamerikanca, svakog Amerikanca, svakog ljudskog bića koji i dalje želi biti zbilja slobodan da upregne sve snage kako pi spriječio napredak porobljavanja marksističko-lenjinističke diktature".

(nastavlja se)

- 22:20 - Komentari (153) - Isprintaj - #

30.10.2009., petak

"KOZMIČKI INDIOSI" I RAZLIKE IZMEĐU SANDINISTA I FRONTA "FARABUNDO MARTI"

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 5. DIO)

Sve značajnija uloga indiosa, kao autohtonog latinskoameričkog stanovništva, u socijalnim pokretima tog podneblja - neupitna je činjenica.

Što se Nikaragve tiče, polazi se od toga kako je na Kongresu Indiosa Latinske Amerike 1982. godine prevladala tzv, struja "indiosa kozmičara" - nad marksističkom strujom i tu se, onda, pokušava uspostaviti "kontinuitet" između Sandinova koncepta i te struje.

U Latinskoj Americi su, inače, bile izražene struje unutar revolucionarnih gibanja koje su zagovarale takav koncept revolucije na ovom području unutar kojeg bi Indiosi (neki ih nazivaju i "indijancima") predstavljali osnovni revolucionarni subjekt, a sama ta teorija je poprimila specifičnu "rasno-klasnu" komponentu. Te teorije (koje imaju veze i s konceptom revolucije jednog od najznačajnijih marksističkih teoretičara Latinske Amerike - J.C.Mariateguija) danas ponovno oživljavaju, a ponegdje, kao u Gvatemali, imamo i pokušaja njihove primjene u revolucionarnoj praksi.

Ti tzv "Kozmički Indiosi" nisu pobornici klasne borbe već koncepcije koja priznaje "velike planetarne sile" kao određujuću snagu u Svemiru. Tom je konceptu, navodno, bio blizak i Sandino koji je svoju borbu, prije svega, određivao "božanskim poticajem". Sandino je zaista bio teozof koji svoju akciju smješta unutar djelovanja "velikih duhovnih sila" u Univerzumu. No, teško je izvoditi vezu između suvremenog političkog trenutka u Nikaragvi i takvog Sandinovog gledišta. Iako se Sandino uistinu izjašnjavao protiv "socijalnog karaktera" njegova pokreta i kako se u tom pogledu oštro razišao s Farabundom Martijem (salvadorski revolucionar marksističke orijentacije i nekad bliski suradnik Sandina) - teško je ne priznati duboku socijalnu dimenziju njegove borbe, a još je teže odricati danas sandinistima socijalni karakter njihove akcije i svih onih promjena koje su na djelu u Nikaragvi.

Na temelju ovog pokušava se izvršiti i komparacija između sandinističkog pokreta danas i revolucionarnog pokreta u Salvadoru kojeg predvodi Front Farabundo Marti (Frente Farabundo Marti para la Liberacion Nacional).

Najčešće, tu se radi o dogmatskom pristupu nikaragvanskim revolucionarnim zbivanjima i njihovom karakteru....i to baš s pozicija "provjerenih modela" revolucije koji ne dopuštaju "otklone".

Često se nastoji konfrontirati radikalnost salvadorskih revolucionara "reformizmu" nikaragvanskih vođa revolucije (sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća) pri čemu se zanemaruju bitne razlike koje postoje unutar samih salvadorskih revolucionarnih snaga koje tvore Frente Farabundo Marti (sastavljen od više različitih političkih opcija). Te su razlike na drastičan i tragičan način došle do izražaja u događajima oko ubojstva komandantice Ane Marije i samoubojstva komandanta Marciala (Marcial je bio prvi čovjek a Ana Marija drugi čovjek "Fuerzas Populares de Liberacion - Farabundo Marti" - jedne od organizacija unutar Fronta. Radilo se o sukobu između "tvrde" i "meke" struje unutar pokreta...."nepomirljivih" i "pregovarača". Marcial je bio blizak maoizmu i vezivao se uz "tvrdu liniju" a Ana Maria je izjednačavana s "umjerenima").

Uostalom. socijalni sadržaj promjena u Nikaragvi i smjer revolucionarnih preobražaja najbolje se može "testirati" u odnosu na snage koje se takvom "tijeku stvari" stavljaju nasuprot.

(nastavlja se)

- 20:39 - Komentari (58) - Isprintaj - #

28.10.2009., srijeda

"JE LI NOVINAR PROFACA POSTA IDEJNA ŠTRACA?"

Ča je Marine - nisu ti crljene njanka ni uši
A jesi li vidija onega Profacu....
On vas je crljen - čak i u duši !

Eno te prozivlje da si falši antifašista
i da si devedesetih glumija junaka
a nisi prominija ama baš ništa
pa si u stvari samo jedan od divjaka !

Sve si laga i zamagljiva svitu oći.
Ma Profaci se Istina ka Proroku ukazala,
Zablišćila ga usrid spliske Noći.

I nećeš bome
višje moć lišo proči.
Jer Profaca ne spava na svojoj idejnoj straži !

Istina se traži !
Dosta nan je tvojih privara i laži !

A di si sad kumašine Marine ?
Je si li umra o straja ?
Annn... falši Baja !

Bože mi prosti a da ga nije uvatila
ova lutajuća praseća gripa
pa okolo ni kriv ni dužan
čovik pizdarije prosipa ?

A more bit da je Ivica samo još jedan
obišni injorant
koji jema misaoni proliv
ili bidan pati od teškega zaraznog neznanja
pa mu se zato mogu oprostit
i najgora skribomanska sranja ?!

Ma ča se tu more šesni moji judi
Najgore je kad čovik poludi !

ili kad profešurima pridika
niki politički mulac balavi
tvrdeći kako su oni crni desničari
a da je Goebels
baš livičar pravi....

Ajde Marine lovit rake govnjare
oli si slip pa ne vidiš:
Opet se ponavjadu stvari stare.

A ča misliš da će ti ovo bit "jedine Proface" ?
Nemoš ni sanjat iz koliko će još buža zasmrdit
bezbrojne štrace ?

Nemojte tako !
Urličen do Neba:
Nije Profaca idejna štraca !
Takvi se s pravon najboje plača !

Jerbo "idejni neprijatej" oda svud vreba.
Tribadu nama "idejni čistači"
Baš njih je danas najteže naći.

A ako dikod i falije
jebeš ga !
Sve će bit ka i prije
Samo da se maškarani neprijatej najde
i svaki lažni livičar ča prije razotkrije !

Jer dosta je nama falših "crvendača"
Takva se privara najteže plaća !

Zato nan tribadu idejne lomače
Nahuškani inkvizitori i njiovi Inkvizicjuni

makar rigali laži i bolesne teze
jer baš njima tribadu mentalne proteze
jerbo su samo bidni, mizerni pijuni
u rukaman pravih šporkih igrača.
Jer takva se privara najteže plača !

I nikako da razumidu
kako in je posal kurbinski
pa ma kolika in bila najamnička plača

A poštenu svitu od svega se povraća !

- 18:46 - Komentari (38) - Isprintaj - #

19.10.2009., ponedjeljak

SOCIJALNI POKRETI SREDNJE AMERIKE - ISKUSTVO NIKARAGVE

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA – 4. DIO)

Centralna je Amerika u drugoj polovini dvadesetog stoljeća bila u središtu interesa i to prije svega zbog zbivanja u Nikaragvi i Salvadoru, ali i šire.

Nikaragvanska je revolucija u svom političkom vidu (osvajanju vlasti) „iznesena“, što je interesantno, s većinskim učešćem studenata i „neproleterskih radnika“ u njoj.

Iako se „revolucionarni procesi“ ne oslanjaju toliko na gradove koliko na prostore izvan njih, odaziv je bio daleko veći među gradskim strukturama stanovništva nego među seljacima.

Tabela učešća u „nikaragvanskoj revoluciji“ (socijalna struktura sudionika) izgleda ovako:

Studenata..........................................................29%
Zanatlija........................................................... 22%
Radnika i nadničara......................................... 16%
Službenika....................................................... 16%
Tehničara, stručnjaka, profesora, učitelja...........7%
Sitnih trgovaca....................................................5%.
Seljaka.................................................................4,5%
Ostalih.................................................................0,5%
---------
100,0%

Odaziv je, očito, najveći bio među slojevima koji su, najčešće, bili izloženi obaranju njihovog socijalnog statusa i opće razine življenja. Dakle. Među onim strukturama stanovništva, unutar zavisnog i periferijskog kapitalizma, koje su najčešće bile izložene tragičnoj perspektivi poluproletarizacije.

U revoluciji, što se dobne strukture tiče, sudjelovalo je izrazito mlado stanovništvo.

Među sudionicima revolucije čak je 30% bilo mlađih od 20 godina. U trenutku političkog trijumfa čak 72% sandinističkih snaga nije bilo napunilo niti 25 godina.

Što se tiče poginulih (u prvom dijelu izvođenja revolucije, odnosno u periodu do osvajanja vlasti) mladi su također u većini.

U trenutku smrti čak 71% sandinista bilo je staro između 15 i 24 godine. To je, inače, tri puta više od učešća ove dobne skupine u demografskoj strukturi Nikaragve (tog vremena) – u kojoj je ta dobna skupina tada činila jedva 20% stanovništva.

Naravno, specifičnost ove revolucije određena je i osobenošću centralnoameričkog područja i procesa koji su se odvijali unutar njega.

Zato odnos prema nikaragvanskoj revoluciji ne može biti uspostavljen, s obzirom na dosadašnja europska „revolucionarna iskustva“ , a naročito ne ukoliko se već izgrađene sheme pokušavaju prosto „prenijeti“ u ovo (političko) podneblje. Tako su „trockističke snage“ (organizirane u više manjih stranaka razasutih po zemljama Latinske Amerike), pozivajući se na „strane modele“, prigovarale sandinistima kako nemaju „pravog socijalnog programa“ i da se nedovoljno jasno i odlučno izjašnjavaju za socijalizam.

Posebno se pokušavaju izvesti teze o vezi između Sadinonova (Augusto Cesar) koncepta i pogleda na svijet i sadašnjeg stanja u Nikaragvi – gdje se posebna težina stavlja na „domorodačko pitanje“ („pitanje Indiosa“)

(nastavlja se).

- 12:16 - Komentari (106) - Isprintaj - #

09.10.2009., petak

OD "POKRETA PREDGRAĐA" DO "URBANE GERILE"

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICI U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA - 3. DIO)

Represija, na koju su ovi pokreti okupacije gradskih teritorija, ili tzv. "pokreti predgrađa", bili pokušaj odgovora (ali, najčešće, ne i artikuliranog do razine političkog osvješćivanja" samog pokreta), pokušala je pronaći nove modalitete protežiranja one stvarnosti koja je reproducirala postojeće stanje.

Sam "periferijski tip" latinskoameričkog kapitalizma, određen specifičnom socijalnom strukturom, uvelike je određivao i bit pokreta koji mu se postavljaju nasuprot.

Uvjeti života koji su individuu sveli na razinu golog preživljavanja postavili su imperativ organizirane socijalne borbe, organiziranog otpora protiv takve vrste redukcije koja dokida elementarne uvjete ljudskog (dostojanstvenog) življenja. Utoliko će se i ovi pokreti javiti kao pokušaj (ma koliko heterogen) artikulacije interesa ugroženih slojeva društva koji će se suprostaviti postojećem "racionalitetu represije".

"Periferijska industrijalizacija" izazvala je ogromne migracije sa sela prema gradu, stvarajući od centralnih nacionalnih gradova Latinske Amerike specifične zone političkog naboja kao direktnu posljedicu koncentracije totalno osiromašenih dijelova stanovništva.

Iz te činjenice proizići će i "fenomen predgrađa".

U predgrađima Bogote, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, živi 30% stanovništva, predgrađima Lime 60% stanovništva, predgrađima Caracasa 70%, a neki gradovi, sami po sebi, gotovo u potpunosti poprimaju karakter predgrađa. U gradu Buenaventuri npr., na zapadu Kolumbije, u predgrađima živi čak 80% stanovništva.

Kakva je socijalna struktura stanovnika tih predgrađa ?

Ona je šarolika, ali sve stanovnike povezuje činjenica da su nezaposleni ili "poluzaposleni".

Tako je 1977. godine 50% latinskoameričkog gradskog stanovništva zarađivalo manje od minimalno potrebne nadnice za osiguranje gole reprodukcije života. Prosječno 3,5 osobe iz jednog domaćinstva trebale su raditi kako bi domaćinstvu bio osiguran egzistencijalni minimum.

Stanovnici predgrađa su često po individualnim interesima razjedinjeni, jer se bave poslovima koji su izvan postojećih organiziranih formi rada. Njihov konflikt, kao "cjelini", s dominirajučim sustavom - zajednički je samo aspekt teritorijalne povezanosti. (Naime, ta je struktura specifična i ponajčešće tipična samo za Latinsku Ameriku, jer se radi o "skupinama" npr. uličnih glazbenika, zabavljača, čistača cipela, "volontera" na na ogromnim smetištima itd., tako da je izvan Latinske Amerike teško nači sličnu strukturu onih koji nastanjuju ta predgrađa - samo u uvjetnom smislu pojma predgrađa, pošto su to nerijetko samo "pokretni obruči" koji stežu grad bez osnovnih popratnih oblika i sadržaja koji karakteriziraju neku nastambu).

Unutar ovakve situacije javit će se i teorije o nužnosti "terora odozdo" kao odgovora na "teror odozgo". Na tu direktnu akciju mase računaju mnoge političke snage i tu često nastaje problem.

Povezivanje gradova u Latinskoj Americi s revolucionarnom borbom našlo je svoj poseban izraz u teoriji i praksi "urbane gerile".

Teorijska osnova te gerile po prvi put je sistematski izložena u djelu Abrahama Guillena "Strategije urbane gerile" ("La estrategia de la guerrilla urbana", Montevideo 1966.g.) i usko je povezana uz pojavu "Pokkreta za nacionalno oslobođenje" ("Movimiento de liberacion nacional") - "TUPAMARO".

Inače, što je važno, to je bilo doba neposredno nakon uništenja pokreta Che Guevare u Boliviji ("Nacionalno - oslobodilačka vojska" - "Ejercito nacional de liberacion" - ENL) 1967. godine, kada i otpočinje dekada gerilskih urbanih borbi koja se nadovezala na dekadu ruralnih gerilskih borbi.

Sve te urbane akcije uglavnom su naišle na oštru reakciju represivnog aparata koji ih je vrlo brzo gušio, počevši od "tupamarosa", pa do akcija MIR-a u Čileu, preko "Revolucionarne narodne vojske" ("Ejercito revolucionario del pueblo" - "MONTENEROSI", peronisti itd.) pa do suvremenih gerilskih pokreta.

U tom svjetlu zanimljiva je kasnija oštra antiurbana orijentacija (koja se proteže i do današnjih dana) nekih pokreta poput "SENDERO LUMINOSO" ("Svjetla putanja" - pokreta koji svoju teoriju i praksu bazira na kombinaciji promaoizma i stavova jednog od najznačajnijih marksista Latinske Amerike, peruanca Jose Carlosa Mariateguija, 1894 -1930.g.) u Peruu.

Iako je gradska gerila, donekle, bila reakcija na teoriju i praksu "fokizma" (koncepta uspostavljanja "revolucionarnih žarišta" iz koji se onda revolt trebao širitim i prenositi na široke slojeve - a što je bilo u središti Cheove teorije revolucionarne akcije u Latinskoj Americi) sama je, najčešće, završavala u neostvarivanju ambicija odigravanja upravo identične uloge "revolucionarne jezgre" ili "žarišta".

Očito je, kao što smo već napomenuli, nova situacija zahtijevala i primjenu novih metoda negiranja postojećeg stanja.

Tako se u Čileu situacija mijenja. Više nema lijeve opozicije kao jednog samostalnog oblika oponiranja postojećem - već najmanje tri značajne struje nastoje artikulirati svoju akciju nasuprot tada vladajućoj hunti....i to s bitno različitih pozicija i s bitno različitim ciljevima.

To su bili:

1) Dio tzv. stare ili tradicionalne desnice koja nije bila zadovoljna. Naime, ovaj je sektor doživio krupne promjene na političkom planu i transformacije kojima je bio podložan bile su direktna posljedica agresivnog prodora "nove desmice" koja se bitno razlikovala od od tradicionalne ("gospodske") desnice. Naime, "Nova desnica" u svom programu i djelovanju nosi anticrkveno i antikršćansko usmjerenje s bitnim karakteristikama nacističke ideologije (antisemitizam i sl.) i pozivanjem na paganizam. U uvjetima krize koja izbija u svoj žestini 1983. godine došlo je, transformacijom ekonomskog sloma, do razbijanja i raspadanja socijalnog bloka koji je podržavao diktaturu - na više djelova. Tako je došlo do sukoba stare liberalne desnice i nove desnice koja je bila u ekspanziji.

Tako se i "stara desnica" našla u "opoziciji".

2) Blok poznat kao "Demokratski savez" ("Alianza Democratica") u kojem su glavnu diječ imali demokršćani.
Ovaj blok okuplja najznačajnije kadrove iz starog političkog sustava koji je prethodio dolasku Allendea na vlast (bili su na vlasti između 1964.g. i 1970.g.) Kada je Allendeovo "Narodno Jedinstvo" ("Unidad Popular") osvojilo vlast - integrirali su se u opozicioni blok desnice. Željeli su eliminirati ljevicu zadržavajući stari politički model. bez pribjegavanja diktaturi. "Nova desnica" koja se dijelom javila unutar ovih snaga i koja je zahtjevala ne samo eliminiranje vlade "Narodnog jedinstva" već i eliminiranje postojećeg političkog sustava, nikada nije uspjela doći do jačeg izražaja. Pinochetov državni udar su shvatili samo kao eliminiranje ljevice s vlasti - pa su se poslije i oni našli u opoziciji diktaturi vojne hunte, pokušavajući zauzeti pozicije slične nekim europskim sličnim političkim (demokratskim) snagama (na neki način koketirajuči čak i sa socijaldemokratskim političkim tendencijama) - ali izrićito odbijajući bilo kakvu suradnju s političkim snagama koje su unutar opozicije predvodili komunisti.

3) Blok "Demokratski Narodni Pokret" ("Movimiento Democratico Popular" - MDP) u kojem su glavnu snagu predstavljala Komunistička partija Čilea.

Ovaj se politički blok formirao krajem 1983. godine a u javnosti je prisutan od početka 1984. godine. Osim Komunističke partije tu su još: Socijalistička partija (Partido Socialista - frakcija Almeyde). elementi "nove ljevice" iz šezdesetih godina. "Pokret revolucionarne ljevice" ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria" - MIR), neke druge frakcije socijalista i političke grupe kršćanskog podrijetla koje su nekada participirale u "Narodnom jedinstvu".

Iako je ovaj blok dosta heterogen, može se reči da on okuplja grupe i snage koje su politički i vojno poražene 1973. godine - ali koje ne prihvaćaju ideologijski poraz i pretendiraju povratku na stare pozicije (vlasti).. Njih će u daljem tijeku razvoja situacije u Čileu odbacivati kako snage diktature tako i demokršćani, zatim "tradicionalna desnica" ali i onaj dio koji će aspirirati na "socijaldemokratske političke pozicije".

Problem je , naime, bio u centralnoj ulozi Komunističke opcije u tiom bloku.

Pitanje nasilja. inače, centralno je pitanje unutar ovog bloka...pošto su u njemu dominirale snage koje su smatrale kako je nenasilan put osvajanja vlasti /Allende) kao koncept (i praksa) doživio svoj krah i došao do objektivnih granica 1973. godine - te su se ograničenja tog modela i iskusta "Narodnog jedinstva", po njima, trebala kritički preispitati.

Tako će pozivanje na nasilje kao metodu dobrim dijelom određivati pozicije unutar ovog opozicionog bloka - što će dovesti do mnogih neprevladivih prijepora na ljevici - koja se sve više unutar sbe dijeli na "demokratsku" i na radikalnu varijantu.

(nastavlja se)

- 09:47 - Komentari (209) - Isprintaj - #

05.10.2009., ponedjeljak

TUŽNA BALADA O ŽIVOTU JEDNOG GADA

O kako je tugaljivo debela špija biti
Ljude po novinama pljuvat i progoniti !

Koja je to muka novac slagati
i svaki dan morat ponovo lagati !

Gadan je posa banjalučkog profešura
Odvratna mu je svaka ura !

Od zagrebačkog udarnika i komsomolca
pa do profesionalnog idejnog ledolomca !

Bljutav mu je život i svaka minuta
pa u sebe sve trpa, ždere i guta !

Ko bi reko, ko bi li se nado
u ona daleka, studentska vremena
koji će monstrum koji zemljom luta
niknuti iz tog nabubrelog
provincijskog sjemena !

A mast se taložila oko mozga
dok je radio kao mazga !

Nesuđeni profešur bez završenog fakulteta.
Novinarski kaplar bez zlatnih epoleta !

A probudit se morao
on svakoga dana
lunjajući od skojevca pa do naci - talibana.
Hvatati vještice po dalekom Riju
ko balkanski James Bond
kojem se svi smiju.

Kako mu je znojna svaka prohodana stopa
Na kraju mu ostade samo žderanje i klopa,
teške more i nemiran san
jer sutra sve ide ponovo.
Novi je dan.

A svežder je jadan i beskrajno sam.

To je tužna balada o životu jednog gada
koji živi samo od nagona i kroničnog glada
pa uokolo proždire sudbine tuđe,
što više laži - to bolje, to luđe....

A ja sam jučer bio na Cetini i u Omišu.
Ljudi me pitaju:
"Šta si se zamirija onoj babetini -
Denisu Kuljišu ?
Eno te opet stavija u novine !"

Ma ništa ljudi, ama baš ništa !
Ka pantagana cijuće
iz svog duhovnog zgarišta.
Čovik radi jedino šta umije !
Laže i bljuje - ka uvik, ka i prije !
Vidi i sam kako stižu
neke gadne, ledene zime
a on se polako ko čvarak rastapa
jer i njemu polako ističe vrime !

- 10:12 - Komentari (45) - Isprintaj - #

03.10.2009., subota

GRADSKI SOCIJALNI POKRETI - ISKUSTVO ČILEA

(SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICU U DRUGOJ POLOVINI DVADESEATOG STOLJEĆA - 2. DIO)

Unutar ovog pokreta koegzistirale su različite političke tendencije korespodentne najznačajnim političkim strujanjima u Čileu - od demokrščana, preko Pokreta Revoluionarne Ljevice ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria" - MIR) pa do Allendeovog "Narodnog Jedinstva" ("unidad Popular"). Na rubu tzv. "upostavljenog reda" formiraju se "narodni logori" ("campamentos populares"). U stvari, radilo se o gradskom teritoriju koji je bio ilegalno zauzet ("okupiran") od strane naroda ... te se, na određen način, može govoriti o rađanju ili uspostavjanju "novih naselja" koja imaju karakter "narodnih četvrti" (ili "narodnih predgrađa" - pošto se uvijek radilo o zonama koje su "opkoljavale" centralnu jezgu grada).

Ta naselja ne javljaju se samo na oštrom rubu "uspostavljenog reda" nego i "protiv uspostavljenog reda" (tražeći njegovu radikalnu izmjenu).

"Okupacija" gradskih terena javlja se u Čileu od 1964. godine - kada na izborima trijumfira Kršćanska Demokracija ("Democracia Cristiana"). Demokršćani, koji su bili nesposobni da apsorbiraju rastuće socijalne zahtjeve - odgovaraju policijskom represijom s direktnim ciljem da se "pokret" zaustavi, zakoči.

Doduše, demokršćani su pokušali realizirati jedan svoj program kao "alternativu" postojećem "pokretu"...odnosno, trebalo je realizirati plan stvaranja tzv. "hitnih nastambi". Taj plan bio je poznat pod imenom "Operation Sitio" - ali je veoma brzo propao.

U tim "narodnim kvartovima" ("barrios populares") uspostavljaju se različiti oblici samoorganiziranosti s ciljem samostalnog rješavanja pitanja "sigurnosti, discipline i pravde". Između ostalog, formiraju se "nadzorni komiteti" ("comites de vigilancia"), oblici "Narodne Milicije" ("Milicias Populares"), "radničke brigade" ("Brigadas de Trabajadores"), "komiteti nezaposlenih" ("Comites de Parados"), "zdravstvene brigade" ("brigadas de sanidad") itd. Dolazi do pojave svojevrsnog samoupravljanja u školama unutar tih naselja. Uspostavljaju se institucije "narodne pravde" ("justicia popular")...koje imaju važno značenje u oblikovanju svakodnevnog života u tim naseljima. Tako je npr. alkohol, u većini naselja, bio strogo zabranjen a alkoholizam strogo kažnjavan uz obezatnu reedukaciju prekršitelja uspostavljenih pravila i normi.

Osim ove problematike, unutar naselja se postavlja i pitanje borbe protiv "kulturnog konzervatizma" koji je bio na djelu "izvan naselja" - odnosno, instaliran u društvu od strane programera "postojećeg racionaliteta". "Kulturna revolucija" je ipak bila svedena na političke oblike osmišljavanja života u ovim naseljima - a ne na stvaranje "novih koncepata kulture" u širem smislu. Iako su tu pomaci (u stvarnosti) bili slabašni - zanimljiv je bio pokušaj animiranja žena putem "Centara Domačica" ("Centros de Amas de Casa")...s obzirom na tradicionalno podređen položaj žena u latinskoameričkom ("mačističkom") društvu.

Stranke političke ljevice ne reagiraju na jednak način u odnosu na ovaj pokret.

Komunistička Partija ("Partido Comunista") i Socijalistička Partija ("Partido Socialista") baziraju svoje djelovanje i svoje akcije unutar onih okvira koji određuju i političku akciju Demokršćana (na vlasti)...dok, s druge strane, Pokret revolucionarne Ljevice ("MIR") prihvača koncept oružane borbe (nasilje).

Naime, Pokret Revolucionarne Ljevice smatra da se nasuprot represivnog buržoaskog (autokratsko - diktatorskog) aparata treba inicirati masovni otpor (koji ne isključuje ni primjenu nasilnih metoda).

Pod impulsom (i u rascjepu dihotomije) - između ove dvije različite orijentacije (poštivanja "demokratskih pravila političke igre" i zahtjeva za "direktnom akcijom" mimo uspostavljenih "legalnih kanala i institucija" - kao jedinog puta izražavanja političkog aktivizma i političke volje) odvijat će se i pokret "okupiranja terena" i formiranja "narodnih naselja".

Neposredno uoči izbora 1970. godine - "urbano pitanje" tako postaje jedno od temeljnih pitanja socijalne borbe u Čileu.

Karakter nasilja kojeg porađa tadašnja situacija otvorit će "revolucionarnoj ljevici" ("MIR") mogućnost jačeg utjecaja na one pokrete koji su inače bili karakterizirani specifičnim nejasnim oblikom organiziranosti (i baš tada "revolucionarna ljevica" postavlja pitanje stranačke organiziranosti na prvo mjesto).

Prvi valovi "okupacije" od strane naroda izazvali su žestoku reakciju institucija vlasti tijekom 1969. i 1970. godine. Uglavnom se radilo o sukobu specijalnih policijskih postrojbi s tzv. "revolucionarnim borcima" ("militantes revolucionarios") - koji se organiziraju unutar samok pokreta.

Demokršćani, suočeni s nemogučnošću zaustavljanja tog pokreta (naroda sa socijalne margine) - a kako u potpunosti ne bi izgubili svoju socijalnu bazu....i sami se pokušavaju uključiti u pokret.

Kada na vlst dolazi Allendeova "Vlada Narodnog Jedinstva" - oko 10% stanovnika Santiaga (tada je on imao oko 300 000 žitelja) bilo je organizirano u okviru takvih "okupiranih naselja".

Zanimljivo je da nova, Allendeova vlada, koči daljnju "okupaciju" - i izrađuje program tzv. "socijalnih nastambi".

Iako "logori" nisu posali jezgro istinske "kulturne transformacije" - oni su, ipak, sa svim onim što su novog donijeli...predstavljali značajan izvor socijalnih (i kulturoloških) promjena, naravno, u određenim (limitiranim) aspektima, slučajevima i dometima.

Ta socijalno - inovatorska praksa u "logorima", a vezano za institucije "narodne pravde" itd. - zamire nakon pobjede Allendeove ljevice pošto nova vlast razara tu "strukturalnu logiku" okupiranih naselja - obuhvačajući je svojim socijalnim programima i institucijama. Tamo gdje Država nema dovoljno utjecaja ili dovoljno moći - zadržava se stara struktura.

"Pokret naseljenika" se sada, objektivno, artikulira na taj način da, s jedne strane, postaje dio politike nove vlasti (i uklapa se u nju - ona ga "upija") koja namjerava zadovoljiti postojeće kolektivne potrebe - a s druge strane, sam "pokret" postaje, u novim uvjetima, izrazit faktor socijalne mobilizacije koja je neophodna da bi se "osvojili" i oni centri moći koji su bili bliski Državi (i njenoj administraciji) - a suprostavljali su se ovakvoj politici.

Ipak, generalno gledajući, osim kod onih naselja koja su pod direktnim utjecajem "Pokreta Revolucionarne Ljevice" (MIR) - veza "pokreta naseljenika" s organiziranom radničkomk borbom bila je veoma slaba.

Praksa življenja u naseljima koja su bila pod utjecajem "Pokreta Revolucionarne Ljevice" bila je usko vezana uz "revolucionarnu akciju" tog pokreta...tako da je dolazilo i do nasilnih zauzimanja tvornica, formiranja tzv. "Komiteta Koordinacije" između naseljenika i radnika i slično.

Zanimljiva je bila i pojava "CORDONESA", narodnih organizacija radnika u industrijskim zonama Santiaga - koji su povezivali radnike svih tvornica u određenim djelovima grada sa svrhom organiziranja proizvodnje i preuzimanja tvornica u svoje ruke. Prvi "cordon" se pojavio (za vrijeme Allendeove vladavine) u srpnju 1972.g. ali je trajao vrlo kratko. U čvršćoj formi obnavljaju se u svibnju i lipnju 1973.g. s primarnim ciljem organiziranja obrane (pred naletom pućističke desnice), distribucije i na dosta niskoj razini - političke organizacije.

Politička je akcija, ukoliko je i postojala, na području "okupiranih zona" bila u direktnoj sprezi s aktivnošću već formiranih i organiziranih (stranačkih) političkih snaga. Iako su dugo tzv, "marginalni sa rubova društva" bili proglašavani "novim revolucionarnim subjektom" Latinske Amerike - praksa je pokazala da oni, sami po sebi, izvan "vezanosti" za određene etablirane (organizirane) političke snage - nisu bili sposobni odigrati neku veću političku ulogu...iako su njihov spontanitet, autohtonost i direkta akcija "oplemenili" mnoge sterilne i okoštale političke pokrete i stranke Latinske Amerike.

(nastavlja se)

- 14:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

01.10.2009., četvrtak

SOCIJALNI POKRETI U LATINSKOJ AMERICU U DRUGOJ POLOVINI DVADESETOG STOLJEĆA (1. DIO)

OSNOVNE KARAKTERISTIKE NOVIH SOCIJALNIH POKRETA U LATINSKOJ AMERICI

Ukoliko situaciju socijalnih pokreta unutar Latinske Amerike druge polovine dvadesetog stoljeća odredimo, prije svega, odnosima zavisnosti - vidjet ćemo da se ta zavisnost reflektira i na strukturu onih snaga koje se suprostavljaju svakoj "revolucionarnoj promjeni".

Stvaranje "domaće dominantne klase" unutar jednog šireg odnosa zavisnosti o "vanjskoj metropoli", unutar odnosa gdje je i sama "vladajuća klasa" zavisna - izaziva specifične oblike strukturiranja onih slojeva koji spadaju u "kategoriju ugnjetenih".

Pošto dominirajuće klase u zavisnim društvima podržavaju oblike vlastite zavisnosti (o vanjskoj metropoli) , kao jedini garant zadržavanja svoje vladajuće pozicije unutar nacionalnih razmjera , tada je i akcija na rušenju njihove dominirajuće uloge nužno upućena na šire područje sukoba s vanjskim faktorom.. A to dovodi do internacionalizacije klasnih (socijalnih) konflikata na ovom području.

Nas ovdje, prije svega, zanimaju neki suvremeni oblici socijalnih pokreta u Latinskoj Americi.

Kada govorimo o socijalnim pokretima u Latinskoj Americi tada moramo poći od činjenice da su se tijekom druge polovine dvadesetog stoljeća (čiji "miris" i dalje žestoko osjećamo) uvjeti socijalnih konflikata u Latinskoj Americi bitno izmijenili. Na taj način, umnogome je određen i sam karakter tih pokreta.

Povezanost represivnih aparata na ovom području s transnacionalnim financijskim grupama, čiji je pritisak poprimio radikalne forme, oštro je utjecala na strukturiranje tradicionalnih kanala artikulacije (uobličavanja) političkih interesa - kao što su sindikati i klasične političke stranke....podređujući ih najčešće svojim interesima.

Kao posljedica tih procesa javile su se i nove forme (novi oblici) izražavanja socijalnog otpora (oponiranja). Radi se o sadržajnim i pojavnim promjenama unutar tih socijalnih gibanja, odnosno o novim formama svakodnevne borbe i otpora.

Širina tih formi karakterizira suštinu otpora kao odgovor na sustavno ugrožavanje osnovnih interesa gotovo svih socijalnih skupina (osim priviligirane manjine "odabranih"). Povlaštena manjina izvlači korist i svoje interese najčešće ostvaruje i štiti kroz različite oblike "otvorenih" ili "prikrivenih" diktatura (ili autokratskih modela vladanja).

Ono što je za nas interesantno jest činjenica da je karakter otpora takvoj (nepodnošljivoj) stvarnosti veoma različit unutar pojedinih područja Latinske Amerike.

GRADSKI SOCIJALNI POKRETI su u svakom slučaju novijeg datuma (povijesno gledajući) u Latinskoj Americi. Za nas je, možda, ovdje najinteresantnije povezati ih s dosadašnjim iskustvima socijalnih pokreta unutar Latinske Amerike - koji, inače, nisu bili oslonjeni na Grad (nisu nosili urbani predznak).

Upravo je Čile bio onaj primjer koji je donio iskustvo jedne nove komponente "revolucionarnog pokreta" u Latinskoj Americi. Prije svega se radi o pojavi značajne mase (građana) organiziranih unutar tzv. "divljih naselja". Dakle, na određen način, "ilegalno" u odnosu na važeću strukturu i "propisanu" nomenklaturu. Formira se specifičan POKRET nazvan "pokret naseljenika" ("movimiento de los pobladores").

(nastavlja se)

- 21:10 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.