Neka predviđanja govore o tome kako će Internet zasjesti na prvo mjesto medijskog utjecaja za otprilike četiri godine. Za sada, Televizija je još uvijek najmočniji i najutjecajni informativni medij.
Ali nije to išlo tek tako...Dug je bio put do takve uloge "TV Božanstva". Knjiga je još dugo bila i još uvijek je stalni predmet pažnje modelatora i moderatora Istine.
Kada je 31. siječnja 1957. godine "Osservatore Romano" objavio "proscriptio librorum" Miguela de Unamuna - za mnoge je to, ipak, bilo neugodno iznenađenje.
Ukaz najviše svete Kongregacije, Svetog oficijuma, stavljao je time na indeks najslavniju od Unamunovih knjiga...naime: "Del Sentimiento Tragico de la Vida", kao i isto tako čuvenu "La Agonia del Christianismo". Prva od tih knjiga pojavila se "daleke" 1913. godine a duga 1931. godine.
Osim toga, ovaj "dekret" sadržavao je "monitum" koji skreće pažnju vjernicima da se i u drugim djelima spomenutog pisca nalaze mnoge stvari i stavovi "koji zaslužuju ukor" sa gledišta "vjere i morala".
Cjelina dekreta završavala je uobičajenom formulom, koja obavještava da je papa "in audiencia Em mo ac Rev. mo D. no Card. Prosecretario S. Officii concessa relatam Sibi Em morum Patrum resolutionem adprobavit et publicari iussit."
("Na audijenciji udjeljenoj njegovoj eminenciji kardinalu prosekretaru, Sveti oficijum je predloženu rezoluciju presvetih otaca potvrdio i naredio da se objavi.")
Radilo se o Miguelu de Unamunu, jednom od najvećih španjolskih humanista i filozofa, koji je 12. listopada 1936.g. na proslavi Kolumbovog Dana u Salamanki...reagirao na uzvik "Viva la Muerte!", frankističkog generala Millan Astraya - kazavši, između ostalog, kako "ponekad šutiti...znači lagati!".
Stari mudri rektor slavne Salamanke, u nazočnosti Francove supruge Carmen Polo Martinez - Valdez i nadbiskupa Salamanke Enriquea Pla y Daniela....nije mogao niti je htio, u tom trenutku, šutjeti.
Okrenuvši se nadbiskupu, Doni Carmen i Francovu fašističkom generalu Astrayu, rekao je: "Ovo je hram inteligencije a ja sam njegov veliki svećenik....Vi će te pobijediti jer imate dovoljno brutalne snage...ali nečete uvjeriti !"
A onda je 1957. godine stavljen na "indeks".
Iste godine na indeks je stavljena knjiga "La Pelle" ("Koža") slavnog Curzia Malapartea (pisca, također, slavne knjige "Kaputt")
Devetnaestog srpnja 1957. godine Malaparte umire u rimskoj bolnici Sanatriz. U vrijeme fašizma robijao je pet godina na Liparima (gdje su, kasnije - za vrijeme talijanske okupacije, bili prognani i zatočeni splitski domoljubi, intelektualci i ugledni građani).
Godine 1939. Musolini ga je amnestirao a 1941. godine odlazi na istočni front.
Nekada je bio komunist a završio je u svojevrsnom anarho-nadrealizmu. A sad ga je stigla "duga ruka" Svetog oficija.
Strah od knjiga usamljenih pojedinaca, da apsurd bude potpun, bio je najizraženiji kod velikih autoritarnih organizacija i sustava. Slobodna ljudska misao oduvijek je za njih predstavljala najveću opasnost !
SIMBOLIKA SLIKE U FORMIRANJU "TV BOŽANSTVA"
Slika, predodžba, simbol - bili su preteče vizuelizacije poruke koja je utjecala na formiranje "masovne svijesti" ili "svijesti masa".
Osebujni likovi. osobenjaci, zanesenjaci, mistici, propovjednici, nonkomformisti i raznorazni neobični ljudi... oduvijek su privlačili pažnju svjetine.
Svi ti anahoreti, eremiti, isposnici, zatvorenici koji su odavali slavu Bogu izabravši sebi kakav kutak...zavukavši se u njemu najradije do smrti, s t a c i o n a r i, koji su cijeli život samo stajali, i to najradije dignutih ruku, d e n d r i t i koji su cijeli svoj život provodili na drvetu, s t o l p n i c i koji su živjeli na stupovima iznad kojih se u početku nije podizao čak ni krov; h e z i h a s t i doživotni šutljivci; s u b d i v a l i, koji su za sebe odabirali jedno određeno mjesto, ali koje ipak nije bilo zaklonjeno strehom ili krovom (subdivales od sub divo - pod vedrim nebom); k a t e n a t i, lancem privezani na jedno mjesto (Milinoviću,,,Milinoviću !!!)
Ovaj osobenjački svijet, luđački izgubljen u svojoj želji da se positovjeti s nečim natprirodnim ali i d r u g a č i j i m plijenio je pažnju "raje". Ovaj se svijet mazohistički ponižavao - ali je bio u centru pažnje.
Imali su i svoje obožavatelje i poklonike koji su ih čak znali i "ukrasti" (recimo sa stupova na kojima su živjeli) i prenijeti ih u svoje mjesto - ne bi li i na njih kapnula kakva kaplja "nebeske svetosti" (O tome je Bunuel, u svojoj meksičkoj fazi, snimio jedan filmić).
Zar Vam ovo već ne miriše na "logiku" - "reality pratelevizije" bez elektronske tehnologije. Sindrom "Red Carpeta" (doduše ne baš u "celebrity stilu") ali s obratnim predznakom vezanim za skromnost...Filozofija "Big Brothera" kao svojevrsnog uvoda u sveopći voajerizam (obavljanje svega "skrivenog i intimnog" na javnoj sceni - čemu je već bio sklon i Diogen, ali kao izraz prijezira i cinizma prema malograđanštini)...odavno je već bio utisnut u matricu prosjećnog mozga toliko sklonog budućem medijskom ispiranju.
Televizija je uredno...niz godina nakon ovih egzibicija - samo dovršila stvar i dala joj konačni "smisao". I to preko radio invazije pa do TV fantazije - kada su nam pokretne slike, govor i moderno guslarenje ušli u dnevne i spavaće sobe...ali, i pod jorgane i kožu.
Velike "kompanije" koje su se odavna profesionalnom bavile prodajom ideja brzo su shvatile važnost televizijskog medija.
Crkva je reagirala prilično hitro - ako uzmemo u obzir njenu poslovičnu sporost prilagođavanju "novotarijama"
Tako je 14. veljače 1958. godine u Kongregaciji pala odluka da se za televiziju odabere "nebeski zaštitnik". U stvari, radilo se o "zaštitnici"...pa je Sv. Klara, jedna od najpriajtnijih srednjevjekovnih svetica, ona od Sv. Franje - postala i službena zaštitnica Televizije.
Zašto je Sv. Klari "dodjeljenja" Televizija ?
Razlog je čudo koje je, za Sv, Klaru...godinu dana prije njene smrti, učinio Isus Krist. Čudo se desilo uveče godine 1252., uoči Božića. Sveta Klara je bila tad već veoma bolesna. Te je noći ležala u samostanskoj ćeliji sama. Pored nje nije bilo nijedne sestre. Sve su otišle na službu u crkvu koja je bila dva kilometra udaljena od samostana. Kada se približila ponoć, Sv. Klari je postalo neizrecivo žao što ne može da bude na ponoćnoj misi. Požalila se tada na svoju nesreću Bogu. I tek što je to učinila, začula je glasove, a zatim je na zidu naspram svoga uzglavlja - ugledala i neke prizore. Poslije nekoliko sekundi sve se to uskladilo u jasno slušno-vidnu sliku službe božje.
Kad su se sestre vratile sa svete mise sve im je ispričala. I zaista, kao da je gledala prijenos onoga što se zbivalo na upravo završenoj misi. Nakon njene smrti 11. kolovoza 1253. godine odmah je započeo proces njene kanonizacije. Pri produbljavanju ove materije Kongregacija je uzela u obzir i jednu zgodu iz života Sv. Franje - i to je dodala svom izvještaju. Naime. Sv. Franjo je jednom ugledao na vodi odraženo Klarino lice, i to nevjerojatno jasno poput sjajnog bljeska.
"Prijenos slike" zabilježen je, kasnije, i kod pojavljivanja gospe od Guadalupe - ali to je već jedna sasvim druga (meksička) priča kao i ona o tome da poznati domači karizmatik i osebujna pojava u liku oca Sudca pokreće svoju vjersku TV....što je već "stara stvar" na "divljem kapitalističkom Zapadu" ali, uglavnom, u protestantskoj verziji.
(nastavlja se...)
|
