Marin Jurjević o svemu

< veljača, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Travanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Lipanj 2022 (2)
Svibanj 2022 (2)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (1)
Travanj 2021 (2)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (1)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (2)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (1)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Studeni 2016 (2)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (9)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (3)
Veljača 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Informacije građanima

Linkovi
Dišpet- Fanzin Foruma mladih SDP-a Split
SDP Split
Forum mladih SDP-a Split
Blog.hr
Marija Lugaric
Nenad Stazic
Davorko Vidovic
Zoran Milanović
SDP
Sabor RH

Counter
Get a Counter

27.02.2016., subota

FERNARDO CARDENAL

Točno prije sedam dana, u prošlu subotu, 20. veljače 2016. godine umro je Fernando Cardenal, jezuistski svećenik i ministar obrazovanja u prvpj "sandinističkoj vladi" (na čelu s Danielom Ortegom) u Nikaragvi (1984 - 1990.)
Nazivali su ga "generalom vojske od sto tisuća ljudi", koliko je dragovoljaca uspio "regrutirati" među studentima, profesorima, stručnjacima, vlasnicima kuća i posjeda u svojoj znamenitoj "Nacionalnoj kampanji opismenjavanja"
( "Campana Nacional de Alfebatizion" ) koju je pokrenuo odmah poslije oružane pobjede "Sadndinističkog Fronta za Nacionalno Oslobođenje" ( "Frente Sandinista de Liberacion Nacional - FSLN" ) nad somozističkim snagama i njihovim američkim pokroviteljima i pomagačima, 1979. godinne.
Ova je kampanja smanjila nepismenost u Nikaragvi s 50,35% na 12,96% stanovnika zbog čega je Fernando Cardenal zaslužio i dobio posebno priznanje UNESCO-a.
Kao jezuitski svećenik koji je od početka podržavao bobu protiv diktature u Nikaragvi i koji je direktno učestvovao u sandinističkom pokretu a kasnije, nakon njihove pobjede, postao i ministar obrazovanja u prvoj sandinističkoj vladi - navukao je na sebe bijes Vatikana i samog tadašnjeg pape Ivana Pavla II, tim više što je, osim toga, prihvaćao i propovjedao socijalni nauk Crkve s pozicija "teologije oslobođenja" - koja nikada nije bila dobrodošla niti je prihvaćena u redovima najviše vatikanske crkvene hijerarhije.
Za razliku od najugrožebijih djelova latinskoameričkog naroda.
Zbog tog svog političkog angažmana i prihvaćanja "teologije oslobođenja" papa Ivan Pavao II je Fernanda Cardenala 4. veljače 1984. godine suspendirao - ili ,jednostavnije rečeno, izbacio "a divinis", iz jezuitskih redova ("Družbe Isusove").
Osim njega, papa Wojtyla iz svečenićkih redova, iz istih razloga, isključuje i Fernandovog brata Ernesta Cardenala - jednog od najvećih pjesnika Latinske Amerike, također svećenika ali i ministra kulture u sandinističkoj vladi.
Osim njih, iz svećeničkih redova, zbog podrške sandinistima i "teologiji oslobođenja" papa iz svećeničkih redova isključuje također i Miguela de Escotoa i Edgara Parralesa.
Zbog ovakve reakcije pape i Vatikana Fernando Cardenal piše poznato "Pismo mojim prijateljima" u kojem piše : "To me boli ali kao kršćanin ja ne mogu šutjeti" pa makar konzekvenca njegovog angažmana i tog "neprešućivanja" bila i izbacivanje iz svećeničkih redova.
Optužbe prema njemu i njegovom bratu, zbog oštre kritike društva i zalaganja za najpotrebitije, bile su još dobro začinjene tvrdnjom kako su oni, u stvari, "prihvatili marksizam" i da su "prokriveni komunisti" u svećeničkimm redovima.
To je u Latinskoj Americi . inače, vrijeme svojevrsne obnove "hladnog rata" i teških ideoloških optužbi zbog revolucionarnih gibanja u uzavrelom području Centralne Amerike u koje se sukobe direktno vojno i na sve druge načine umješala Reaganova administracija i američka moćna financijska i propagandna mašinerija s glavnom parolom . "Nećemo dozvolit novu Kubu na tlu Latinske Amerike !"
Kada je papa Ivan Pavao II 1983. godine posjetio Nikaragvum na aerodromu ga je dočekao ogromni transparent s natpisom : "Dobrodošao u slobodnu Nikaragvu, zahvaljujući Bogu i Revoluciji "
Među onima koji su ga dočekali na aerodromu odmah u "špaliru" ispred aviona bili su Fernando i Ernesto Cardenal. Svećenici i ministri. Tada je papa, vidno ljut, rekao Fernandovom bratu, svećeniku, ministru i slavnom pjesniku Ernestu Cardenalu : "Moraš srediti svoje probleme s Crkvom !"
Nije prihvatio da mu poljube ruku.
Slijedeće godine i jedan i drugi brat su, direktnom njegovom odlukom, bili "isključeni" iz svećeničkih redova.
To zaoštravanja odnosa između službenog Vatikana i nikaragvanskog svećenstva, koje se pridružilo sandinističkoj revoluciji, doseglo je svoj vrhunac.
Puno kasnije, Ernesto Cardenal je nazvao kanonizaciju pape Ivana Pavla II "monstruoznom", uz obrazloženje kako jej papa Ivan Pavao II podržavao i štitio Marciala Maciela (1920-2008.) - osnivača "Kristovih Legionara", što je ovaj nikaragvanski pjesnik i svećenik smatrao nedopustivim.
Nakon izlaska iz vlade Fernando Cardenal nastavlja se baviti problemima obrazovanja u fondaciji "Vjera i Radost".
Prije svoje smrti napisao je : "Kada dođe trenutak mog odlaska sa ovoga svijeta , otići ću vrlo sretan i zahvalan Bogu za život koji sam proživio."
Nije bio zadovoljan dosezima promjena u Nikaragvi pa piše : "Tužan sam jer još uvijek oko polovine stanovnika Nikaragve živi u siromaštvu. Dokle god ulažemo toliko malo novca u obrazovanje nikada nećemo izaći iz ovog siomaštva."
Fernando je, nakon napuštanja politike, obnovio svoj novicijat - što je jedinstven (jedini) slučaj u dugoj povijesti "Družbe Isusove"
Govorio je da je on sklopio "Pakt sa sirotinjom" i da taj "pakt" nikada neće raskinuti.
Trideset godina nakon što je papa Ivan Pavao II braću Ferdinanda i Ernesta Cardenala i druge nikaragvaske svečenike, zbog njihovog učestvovanja u sandinističkom pokretu i vladi i zbog prihvačanja "teologije oslobođenja", bio isključio iz svećeničkih reova - aktualni Papa Franjo, koji i sam dolazi iz Latinske Amerike, je 4. kolovoza 2014. godine poništio njihovu "suspenziju" - tako da je Fernando Cardenal umro kao jezuitski svećenik. nikad ne mijenjajući svoja uvjerenja i svoj odnos prema društvenoj zbilji kao i zadacima svećenstva u njoj.
On se vrlo kritički odnosio i prema dosezima nikaragvanske revolucije i vlasti...njenoj birokratizaciji, neefikasnosti itd - ali svoj "pakt sa sirotinjom", kao što je i obećao,nikada nije raskinuo. Sve do svoje smrti.
- 09:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

25.02.2016., četvrtak

SUBCOMANDANTE MARCOS

"El Consejo de la Judicatura Federal" (Savezno Sudbeno Vijeće ) Meksika jučer je (srijeda, 24. veljače 2016.) donijelo odluku o "prestanku progona" Subcomandantea Marcosa, tako da on više nije "bjegunac pred zakonom".
Tko je uopće "Subcomandante Marcos" ?
On je pomalo već mitska osoba, čovjek kojeg je intervjuirao Gabriel Garcia Marcos, suvremena meksička ljevičarska ikona - "glasnogovornik", a u zbilji stvarni vođa EZLN-a ("Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional" - "Zapatističke Vojske za Nacionalno Oslobođenje") koja od 1995, godine djeluje u Meksičkoj južnoj državi Chiapas u kojoj Marcosovi "zapatisti" djeluju uglavnom u prašumi na granici s Gvatemalom s urbanom jezgrom u gradu San Cristobal de las Casas.
Niti malo nije slučajno da je upravo to područje posjetio papa Franjo za svog nedavnog dolaska u Meksiko kao što sam uvjeren kako nije niti malo slučajno što se i ovaj službeni prestanak progona Subcomandantea Marcosa desio neposredno nakon završetka njegove posjete.
Subcomandante Marcos, "čovjek s crnom maskom na licu", je 1995. godine bio optužen za "pobunu, terorizam, urotu, korištenje oružja kojeg smije koristiti jedino meksička vojska" i za razne druge nezakonite radnje.
Objašnjenje kojim se sada "opravdava" prestanak progona Subcomandantea Marcosa od strane meksičke države je "zastara" , odnosno "prestanak postojanja razloga" zbog kojih je ovaj zanimljivi lider indiosa i oružanog pokreta u Chuiapasu - bio optužen.
Uglavnom, nakon ovakvog stava "Saveznog sudbenog viječa" Meksika - niti jedan oblik meksičke vlasti ne može ga više progoniti zbog navedenih optužbi.
Najzanimljivije je što, na određen način, Subcomandante Marcos u stvari više uopće "ne postoji".
Kako je to moguće ?
Naime, nakon dugog izbijanja iz javnosti, 26, svibnja 2014. godine Subcmandante Marcos je sam javno objavio kako "on više ne postoji" !
Što to znači ?
Stvar je u stvari lako objašnjiva.
"Nestao je " Subcomandante Marcos koji se samo transformirao i pretvorio u čovjeka koji se sada zove "Subcomandante Insurgente Galeano"
- "Pobunjenik Galeano".
Zašto je promijenio svoje gerilsko ime ?
Zato što je 2, svibnja 2014, godine u zasjedi koju su postavile paramilitarne provladine, desničarske antizapatističke snage, ubijen zapatistički gerilac i njegov prijatelj Jose Luis Solis Lopez "Galeano"
Zato je Marcos odlučio da preuzme njegov gerilski identitet.
Pravo ime Subcomandantea Marcosa nikad službeno nije utvrđeno iako ga je, neslužbeno, meksička vlast (Ured državnog odvjetnika) identificirala kao Rafaela Sebastiana Gulliena Vincentea, sveučilišnog profesora dizajna na "Universidad Autonoma Metropolitana . UAM", rođenog 1957. godine u Tampicu, Tamaulipas - na sjeverositoku Meksika.
Kada je Državno dovjetništvo 9. veljače 1995. podiglo protiv njega i 12 njegovih "companerosa" optužbe . istovremeno započinje vojna opsada dijelova Chiapasa za koje se pretpostavljalo da su područje djelovanja Marcosa i njegove "zapatističke vojske".
U oružanim sukobima bilo je na desetke mrtvih ali je taj "unutarnji meksički rat" ubrzo prekinut i dalje je funkcionirala nekakva vrsta "statusa quo" koji je podrazumijevao "službenu vlast" koja je bila koncentrirana u Tuxtla Gutierrezu, glavnom gradu Chiapasa, a Marcos i "zapatisti" su bili neformalna "vlast" u dijelovima prema granici s Gvatemalom čije je središte San Cristobal de las Casas.
U San Cristobal de las Casasu, zaista jednom od fascinantnih i najljepših meksičkih gradova - na rubu prašume, bio sam prije par godina, dok je Subcomandante Marcos službeno bio "van zakona", i na svakom uglu sam mogao kupiti plakate ili razglednice s njegovim likom i to kako na ulici tako i u dućanima, trafikama ili bilo gdje, bukvalno - na svakom koraku.
Već u ožujku 1995, godine meksička vojska prestaje s aktivnostima i pristupa se pregovorima s Marcosom.Meksički predsjednik Ernesto Zedillo počinje provoditi politiku pregovaranja, izmirenja - odnosno postizanja "dostojanstvenog mira" u Chiapasu pa se čak donosi tzv "Zakon o dijalogu" kako bi se sve uobličilo i u zakonsku formu.
Između Države i Zapatista započinju pregovosri u San Andres Larrainzaru gdje se, nakon godinu dana, potpisuju neki sporazumi.
Dok su pregovori trajali, u skladu s meksičkim zakonom . važila je amnestija za Marcosa i njegove suborce zapatiste.
Ali, kada su pregovori završili ponovo su na snagu stupile zakonske mjere progona i optužbi Marcosa i 12 njegovih suradnika.
Marcos i Ejercito Zapatista de Liberacion Nacional tvrde da Država nije ispoštovala uvjete postignutih sporazuma - pa se "ratno stanje" formalno ponovo uspostavilo ali nikakvih večih oružanih aktivnosti nije bilo.
Sasvim suprotno.
Tako Marcos organizira karavanu u kojoj i sam učestvuje i koja je pješke, uz pratnju medija, prešla pola Meksika.
To je inače, uobičajeni i tradicionalan način djelovanja nezadovoljnika sa periferije Meksika koji pješke idu prema Glavnom gradu do predsjedničke palače na središnjem trgu Zocalo usred Ciudad de Mexica.
To je jedan od najvećih trgova na svijetu na kojem stane više od milijun ljudi i sam sam bio svjedok ulasku u grad i dolasku na trg Zocalo jednog takvog marša zapatista koji je bio organiziran 1984. godine, desetak godina prije pojave Marcosa, kada su mediji, a posebno TV, danima i danima pratili kako se uglavnom seljaci i sindikalisti približavaju Ciudad de Mexicu i dolaze pred predsjedničku palaču. Bio sam na samom trgu kada je tadašnji predsjednik Meksika, Miguel de la Madrid, morao primiti izaslanike onih koji su marširali prema glavnom gradu u kojem su im se pridružile kolone anarhista, komunista (tada je Komunistička Partija Mexica bila treća stranka po snazi u Mexicu - prije objedinjavanja ljevice u PRD - Partido de la Revolucion Democratica - koja od svog osnutka neprestano vlada Ciudad de Mexicom).
Marcos traži da se ostvare sporazumi iz San Andresa kojima su u fokusu bile ustavne promjene kojima bi se regulirao odnos prema meksičkim indiosima, narodima indigena - koji, inače. čine 35% stanovništva Chiapasa i koji su jezgra "Zapatističke vojske"
Marcos je tada uspio, što izgleda nevjerojatno, jer je bio osoba "van zakona" - da ga prime u meksički parlament i da na tribini Zastupničkog doma održi predavanje o svojim zahtjevima i položaju indiosa u Meksiku.
Vlast sa svoje strane - nikada nije ispunila sporazume iz San Andresa, koje je potpisala s Zapatistima.
Nakon toga zapatisti se povlače u područja prašuma na granici s Gvatemalom i u djelove i sredine Chiapasa gdje su uvijek bila njihova uporišta a Subcomandante Marcos više ne izlazi u javnost ali djelovanja se nastavljaju preko Ejercito Zapatista i preko nekih civilnih udruga a posebno preko "Centro de Derechos Humanos Fray Bartolome de las Casas".
Dominikanski svećenik Bartolome de las Casas bio je u 16. stoljeću biskup Chiapasa, "zastupnik i univerzalni zaštitnik indijanaca" u Meksiku. Kod kralja Svetog Rimskog Carstva Karla V počeo se zalagati za prava domorodaca, osobno ih je oslobodio svakog ropstva i napisao je najvjerodostojnije kronike španjolskog osvajanja Meksika u kojima objektivno govori o patnji koje su podnijeli autohtoni stanovnici, indiosi Meksika za vrijeme ali i poslije konkviste.
Papa Franjo se prije odlaska iz Meksika a nakon svoje posjete Chiapasu - u ime Katoličke crkve ispričao indiosima za sva zla koja su im u ime kršćanstva tada bila nanesena.
Možda i ovo jučerašnje "razrješenje" Sucomandantea Marcosa. od strane meksičke države - ima nekakve veze s tim.




- 13:26 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.02.2016., srijeda

SANDINO

General Augusto Cesar Sandino ubijen je točno prije 82. godine, kao žrtva izdaje, oko 23 sata, noću, 21, veljače 1934. godine - u Managvi, glavnom gradu Nikaragve.
Ubijen je nakon šest godina borbe protiv sjevernoameričkih intervencionističkih snaga (marinaca).
Ubijen je na improviziranom aerodromu kojim su se prije toga služili američki marinci za vrijeme vojne intervencije u Nikaragvi.
Danas je to područje jednog od kvartova Managve koji se zove Larreynaga - a nekad se to polje - preuređeno u aerodrom, nalazilo pored Managve uz cestu koja je spajala Sabana Grande s glavnim gradom. Cesta se zvala Camino Solo.
Upravo tu su starim Fordovim kamionom, nakon što su u zasjedi bili uhvaćeni, dovedeni general Sandino zajedno sa još dva svoja generala, Franciscom Estradom i Juan Pablom Umanzorom.
Posjeli su ih vezane na prazne benzinske kante a nasuprot njih stajalo je deset pripadnika "Nacionalne Garde" s mitraljezima ispred sebe.
Sve to opisao je bivši "gardista" Abelardo Cuadro u svojoj knjizi "Čovjek sa Kariba" ("El Hombre de Caribe").
Potporučnik Carlos Eddy Monterrey opalio je prvi hitac iz svog pistolja prema generalu Sandinu i pogodio ga "pola prsta iznad desne bradavice" a onda je opalio još dva hica u Sandinova prsa.
A zatim su i dva njegova generala pokošena rafalima iz mitraljeza.
Nekoliko sati ranije, zapovjednik Nacionalne Garde, Anastasio Somoza Garcia, našao se potajno s američkim ambasadorom Arturom Bliss Laneom.
Upoznao ga je sa svojim namjerama.
Povjesničar Nicolas Lopez Martez u svojoj knjizi "Historia de la Guardia Nacional de Nicaragua" ("Povijest Nikaragvanske Nacionalne Garde") piše da je nakon ovog zločina Bliss Lane izvjestio ministra vanjskih poslova SAD kako mu je Somoza u tom razgovoru otkrio kako je Sandino spremao redikalnu reorganizaciju Nacionalne Garde i da je sandinistički general Horacio Portocarrero pri tome trebao imati ključnu ulogu (trebao je bit postavljen za predstavnika vlade u departmanima Estell, Nueva Segovia, Jinotega i Matagalpa)
To se dešavalo godinu dana nakon što su se američke intervencionističke snage povukle iz Nikaragve.
Sandino se još od 1927, godine borio protiv amerikanaca i smatran je pobjednikom u tom sukobu. Odlaskom američke vojske Nacionalna Garda (koja je predstavljala oružani dio konzervativnih snaga) samim tim slabi i gubi na svom značaju.
Robert Milett u svojoj knjizi o Nacionalnoj Gardi: "Guardianes de la Dinastia" ("Čuvari Dinastije") razvija tezu o strahu koji je postojao da će se rat nastaviti jer je Sandino kontrolirao velik dio teritorija sjevera Nikaragve sa svojim naoružanim jedinicama. Sandino traži da se izmjene sve državni ugovori koji su "negirali suverenitet Nikaragve".
Pregovara u nekoliko navrata o tome s predsjednikom Nikaragve.
Somoza, koji kontrolira "Nacionalnu Gardu" ima namjeru da od legalno izabranog predsjednika preuzme vlast a istovremeno se suočava s optužbama Sandina kako je Nacionalna Garda "neustavna", da je ona "neprijatelj vlade" i da se što prije mora reorganizirati kako bi uskladila svoje djelovanje s ustavnim normama.
Još 1926. godine Sandino se bio ujedinio s oružanim snagama koje su kontrolirali "liberali" a koje je tada predvodio general Jose Maria Moncada.
Oni su se borili protiv konzervativaca u tzv "Guerra Constitucionalista" ("Ustavobraniteljskom Ratu"). Ali i "liberali" pokušavaju osigurati američku pomoć.
Zbog toga general Moncada 4. svibnja 1927, potpisuje sporazum sa specijalnim američkim ambasadorom Henrry Stimsonom kojim se postiže tzv "Pacto de Espino Negro".
Tim Paktom sjevernoamerički interesi u Nikaragvi se šire a Sandinov biograf Volker Wunderich piše kako su Moncadini generali (kao i on sam) bili "kupljeni" visokim političkim funkcijama i, naravno, s novcem,
I Sandinu je ponuđeno isto ali on tu ponudu odlučno odbija. Smatra kako je taj Pakt obična izdaja koju su izvršili liberali - izdajući tako i nacionalne , narodne interese.
Od tada, Sandino ne vodi rat samo protiv konzervativaca nego i protiv sjevernoameričkih trupa koje su okupirale Nikaragvu ali i protiv svih onih koji su stali uz njih.
Osim Sandina, tom Paktu se još jedino bio usprotivio general Pancho Cabuya ali su ga sjevernoamerički marinci zarobli i strijeljali kao "bandita".
Tako Sandino ostaje sam.
Generl Moncada poduzima sve kako bi spriječio generala Sandina da naoruža svoje pristalice koji su bili spremni boriti se protiv američke invazione vojske.
Njegova je teza bila "kako se ne isplati žrtvovati za narod jer je narod ionako nezahvalan". Čak su Sandinovog oca, Gregoria Sandina poslali u planine da "preobrati" svog sina i odgovori ga od ratovanja protiv amerikanaca.
Sofonias Salvatierra u svojoj knjizi "Sandino o la Tragedia de un Pueblo" ("Sandino ili Tragedija jednog Naroda") piše kako je američki ambasador Stimson objašnjavao liberalnim predstavnicima, s kojima je sklopio Pakt, kako američka vlada na čelu s predsjednikom Calvinom Coolidgeom ne može dopustiti sebi "luksuz" neuspjeh svoje "vojne misije" u Nikaragvi i to radi "očuvanja svog ugleda u svijetu"
U listopadu 1932. godine organiziraju se u Nikaragvi izbori na kojima pobjeđuje Juan Batista Sacasa a u prosincu 1932, godine u Americi dolazi do promjena i za predsjednika je izabran Franklin D. Roosvelt koji proklamira novu politiku koja se naziva "politikom dobrog susjedstva s Latinskom Amerikom"
Poslije šest godina Sandinove borbe - američke trupe se u sječnju 1933. godine povlače iz Nikaragve. Gerilskog generala Sandina, sada svi slave kao pobjednika u tom ratu i kao neupitnog nacionalnog junaka.
Amerika smatra da upravo "Guardia Nacional" sada mora biti glavna prepreka Sandinu i kako se ne smije dozvoliti da on stekne "slavu pobjednika" u ovom ratu.
Sandino s novoizabranim predsjednikom Nikaragve Sacasom potpisuje mir 2. veljače 1932. godine i tada počinje proces razoružavanja njegove vojske, Tri je puta putovao u Managvu da dogovori uvjete mira i razvoj poljoprivrednih kooperativa na sjeveru države, gdje je bilo njegovo najjače uporište.
Kada je došao posljednji, četvrti put, na pregovore - organizirano je njegovo ubojstvo i to samo dva dana nakon što se javno zagrlio sa šefom Nacionalne Garde Anastaziom Somozom Garciom ( o čemu postoji i fotografija ).
U noći 21, veljače 1934. godine, oko 22 sata, dok se vračao iz "Casa Presidencial" s večere koju je u njegovu čast organizirao predsjednik Sacasa, njega i njegova dva generala u zasjedi je zaskočila "Nacionalna Garda" - i samo sat vremena nakon toga sva trojica su sjedili, vezanih ruku, na praznim kantama benzina, pred streljačkim vodom na napuštenom aerodromu američkih marinaca na periferiji tadašnje Managve.
Sandino je te večeri prije 82 godine ubijen ali je poslije svoje smrti postao simbol borbe i otpora zemalja latinskoameričkog kontinenta protiv tuđih imperijalnih težnji prema njihovom teritoriju ali i prootiv domačih diktatura.
Pedesetak godina kasnije pasti će vlast Somozine familije u Nikaragvi pod udarima FSLN ("Frente Sandinista de Liberacion Nacional") ali će bit poražena i intervencija tzv "contrasa" koje je podržavala, obučavala, instruirala i financirala tadašnja Reaganova i administracija.
Još jednom potvrdilo kakao "mali" mogu bit "veliki" a "veliki" sasvim "mali" !



- 00:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

19.02.2016., petak

NIJE U ŠOLDIMA SVE

"Institute for Economics & Peace"
(Sidney, New York, Ciudad de Mexico)
i ove je godine objavio rang listu od 162 države poredane po kriteriju "sigurnosti" odnosno "nesigurnosti" življenja u njima.
Europa je i u 2015. godini zadržala status "najsigurnijeg", odnosno "najmirnijeg" kontinenta.
Nadajmo se da će taj status sačuvati i u ovoj 2016. godini.
Rang lista prvih 10 "najsigurnijih država" na svijetu izgleda ovako :
1) Island
2) Danska
3) Austrija
4) Novi Zeland
5) Švicarska
6) Finska
7) Kanada
8) Japan
9) Australija i
10) Češka
Hrvatska je prošle godine napredovala za jedno mjesto i sada se nalazi na 27. mjestu po kriteriju sigurnosti.
Od zemalja bivše Jugoslavije jedino je Slovenija bolje "plasirana" i nalazi se na 15, mjestu.
Srbija je 46. - Bosna i Hercegovina 53. - Crna Gora 57. - Kosovo 69. a Makedonija 71.
U ovom su istraživanju prilikom rangiranja uzeta u obzir 23 indikatora.
Najnesigurnija zemlja na svijetu je Sirija (162.) a slijede je Irak, Afganistan, Južni Sudan, Centralnoafrička Republika, Somalija, Sudan, Kongo, Pakistan, Sjeverna Koreja, Rusija (152.), Nigerija, Ukrajina, Libija...
Latinska Amerika podjeljena je na dvije regije :
Centralnu Ameriku i Južnu Ameriku.
Centralna Amerika je regija s najvišom stopom ubojstava na svijetu. U Centralnoj Americi Meksiko ima status "najopasnije zemlje" (po sigurnosti je tek na144. mjestu) a slijede ga, po kriteriju "opasnosti" življenja, Salvador (123.) pa Gvatemala, Honduras, Jamaika, Dominikanska Republika itd.
Najsigurnija zemlja Centralne Amerike je Costa Rica (34.mjesto po sigurnosti) a slijedi je Panama, pa zatim Nikaragva, Kuba itd
Regija Južne Amerike je također područje velike nesigurnosti.
Najnesigurnija zemlja Južne Amerike je Kolumbija (146.), zatim je slijede Venezuela, Brazil, Peru, Guayana, Bolivija, Paragvaj, Ekvador itd.
Najsigurnije zemlje Južne Amerike (kao regije) su Čile (29. na svijetu), Urugvaj (44.) pa Argentina (60.)
Sve su one, pa i one "najsigurnije zemlje" Latinske Amerike puno nesigurnije su od naše Hrvatske (koja se nalazi na 27. mjestu svjetske rang liste)
Kanada je "najmirobljuvija" zemlja američkog kontinenta (7. na svijetu) a Sjedinje Američke Države su tek na 94. mjestu po kriteriju "sigurnosti" - tako da su dvije svjetske velesile dosta "nesigurne" zemlje (Rusija je, kao što je već navedeno, tek 152.)
Zanimljivo ja kako Venezuela, koja je u samom vrhu po teškim socijalnim problemima, ujedeno raspolaže s najvećom količinom najsuvremenije vojne tehnologije u Latinskoj Americi.
Osim toga, zanimljivo je kako je Čile. po sigurnosti, druga "najsigurnija zemlja cijele Zapadne Hemisfere (odmah iza Kanade) iako je na "svjetskoj listi" lošije "plasiran" od Hrvatske. Svojevrsni je kuriziotet kako je Čile, inače, najveći izvoznik oružja u cijeloj Latinskoj Americi.
S druge strane, Ekvador je zemlja s najvećom količinom i unutarnjih konflikata i "političkog terora" na svijetu ali odmah "za vratom mu pušu" i Kolumbija ( sukobi države s najstarijom latinskoameričkom gerilom ) i Venezuela
( aktualni međusobni sukobi između predsjednika države i parlamentarne većine kao i njihovih sljedbenika nakon smrti Huga Chaveza i nedavno završenih parlamentarnih izbora)
U Meksiku vlada "narko teror" koji ga je doveo na nezavidnu poziciju (uz Kolumbiju) najnesigurnije latinskoameričke zemljeuopće (prisjetimo se samo "nestanka" 43 studenta u Ayotzinapu 26,09.2014. )
Pozitivno je to što u Latinskoj Americi danas nema međusobnih sukoba među državama tog kontinenta - nego se radi o tzv "unutarnjim sukobima" unutar svake pojedine države - koji su toliko krvavi da je Meksiko, recimo, u svega nekoliko godina izgubio oko 50 000 svojih građana - a to su tako strašne brojke da se mogu mjeriti jedino s "ratnim žrtvama".
Eto, nakon svega, možemo zaključiti kako danas (nakon strašnih iskustava rata) imamo sreću da ipak živimo u zemlji u kojoj je život puno sigurniji nego u mnogim drugim zemljama i krajevima svijeta koji su, inače, puno bogatiji i razvijeniji od nas.
Ka šta ona pisma kaže : "Nije u šoldima sve !"





- 18:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.02.2016., utorak

PAPINA HOMILIJA IZ ECATEPECA

Pred 300 000 okupljenih vjernika Papa je u Ecatepecu u Meksiku, 14, veljače ove godine, u svojoj homiliji govorio o Kristovim iskušenjima.
U meksičkoj javnosti, koja s uzbuđenjem I neviđenim interesom prati Papinu posjetu njihovoj zemlji, svaka njegova riječ veoma glasno odzvanja.
Puno toga što on u Meksiku govori ne odnosi se, naravno, samo na Meksiko ili Latinsku Ameriku nego i na čitav svijet - pa bi tako bilo dobro da barem ponešto od njegovih izgovorenih riječi dopre i do ovih naših krajeva.
Papa se, u svojoj homiliji iz Ecatepeca, posebno osvrnuo na tri "iskušenja".
Prvo "iskušenje" je BOGATSTVO.
To se odnosi na opću pojavu sebičnosti kada čovjek ne vodi računa o nikom drugom nego samo o "sebi i svojima". Zgrtanje bogatstva uz žrtvu i na račun drugih pojava je o kojoj su pisali i govorili mnogi ali se malo toga promjenilo. Posljedica je - nepravda koja je opća pojava.
Drugo iskušenje, po Papi Franji, je TAŠTINA.
To se odnosi na stjecanje prestiža ali diskvalificiranjem drugih radi ostarenja vlastite "slave".
Najgore je treće "iskušenje" koje je vezano uz pokušaj postizanja svoje (lažne) "superiornosti" koja bi nekoga, tobože, izdizala iznad svih ostalih. Tom iskušenju podložni su oni "koji mole Boga" i zahvaljuju mu se jer su oni tobože "posebni" i nisu "poput svih drugih" .
To se iskušenje zove "PONOS".
Naravno, ne onaj "zdravi ponos" nego težnja ka privilegiranom, izuzetom položaju - uvijek na štetu svih ostalih.
Meksiko je opterečen danas mnogim problemima a jedan od najvećih je. svakako, totalna kriminalizacija društva, ratovi "narkokartela", "narkobandi" itd - sa cijelom svojom "narkokulturom" i sasvim novim, dosad neviđenim, fenomenima poput "narkoetike", "narkostila", "narkomuzike", pa čak i "narkoarhitekture" itd itd.
Zato je Papa progovorio i protiv onih koji "trguju tuđim životima" i uputio je žestoke kritike državnim vlastima koje ne nalaze efikasan odgovor na postojeće teško stanje običnih ljudi koje su najčešće žrtve "narkoterora" kao njihovog autohtonog ali i globalnog fenomena i problema.
Papa Franjo je u svojim istupima u Meksiku žestoko osudio ponašanje Čovjeka koji vjeruje "u društvo odabranih i za odabrane" - ono društvo koje je on nazvao "društvom malobrojnih za malobrojne".
U svom intervjuu s Valentinom Alazraki Papa Franjo je kazao kako "Đavo kažnjava Meksiko velikom žestinom" !
Taj je intervju izazvao veliku pažnju.
Meksička povijest, kao i povijest mnogih drugih zemalja i podneblja, određena je nekom vrstom "kažnjavanja" i "prokletstva" zbog mnogobrojnih ratova, problema, nepravdi i iskušenja.
Hector Aguilar Camin je u jednoj od najpoznatijih meksičkih revija "Nexos" (br. 458. veljača 2016.) pišući o tim papinim riječima - povukao paralelu prema značenju "Virgen de Guadalupe", zaštitnice svih meksikanaca, bez čije društvene uloge se ne može razumijeti niti prošlost a još manje sadašnjost Meksika.
Ovaj autor, naime, smatra kako se svi meksikanci, bez obzira na to da li su katolici, nekatolici ili ateisti - smatraju "guadalupanosima".
I to je velika istina !
Živio sam u Meksiku dovoljno dugo da to sa sigurnošću mogu potvrditi.
To je meksički fenomen da se i vjernici i nevjernici , na neki način, smatraju njenom "zajedničkom djecom" jer bez nje nema meksičkog identiteta. Tek kada se ona ukazala jednom indiosu koji nakon toga prihvaća kršćanstvo i naziva se Juan Diego - nastaje Meksička nacija u suvremenom smislu tog pojma - i to kao "mezcla", kao mješavina autohtonih indiosa ("pagana") i novopridošlih španjolaca (kršćana). Ta specifična "mješavina" objedinjena kroz kristijanizaciju i kršćanstvo kao vjeru odredila je meksičku budućnost i njegov identitet ( bez obzira što danas sve više jača jedan značajan revival predhispanskim korijenima Meksika i oživljavanja indioskog identiteta ).
Za meksikance je neupitno kako jedino Virgen de Guadalupe može uništiti "Demona" pa joj se zato svi i obraćaju kada im je teško (bez nužnog vjerničkog predznaka) jer je vrijednost njene svetosti u Meksiku općeprihvaćena.
Kroz meksičku povijest se neke naizgled iracionalne stvari mogu objasniti spremnošću da najveći dio meksikanaca smatra kako je privilegij bit "mučenik" ako je to mučeništvo za njihovu Gospu (Virgen de Guadalupe) jer je ona "meksička zajednička Majka" a u Meksiku pojam "Majke" i značaj "Majke" je i u svakodnevnom životu zaista specifičan. Na taj način, možemo uvjetno kazati kako je suvremena meksička povijest određena "guadalupizmom".
A to Papa Franjo itekako dobro zna i zato se posebno otišao pokloniti "Virgen de Guadalupe".
A jučer (15. veljače) Papa je otišao u Chiapas, južnu meksičku državu koja je poznata po najvećem broju autohtonih indiosa u Meksiku (preko 35% stanovništva Chiapasa). Meksičku državu koja je poznata po neformalnoj vlasti "zapatističle vojske" u njoj (EZLN - Ejercito Zapatista para Liberacion Nacional) na čelu sa "subcomandanteom Marcosom" (legendarna faca s navučenom crnom maskom) - čiju "paralelnu vlast" priznaje i biskup San Cristobal de las Casasa, po meni - najljepšeg neokolonijalnog meksičkog grada, visoko u planinama, "iznad oblaka", na granici sa Guatemalom na rubu gotovo neprohodne đungle.
Na "rubu Svijeta" !
Papa je, zato, ciljano otišao u glavni grad Chiapasa Tuxtlu Gutierrez i u San Cristobal de las Casas - prekrasne, djevičanskom prirodom, rijekama, planinama i đunglom optočene siromašne krajeve meksičkog juga - da se i tamo čuje njegova riječ.
Bio sam u Chiapasu i u Tuxtli Gutierrez i San Cristobal de Las Casasu - zadnji put, ako me pamčenje ne vara, prije tri godine i s nostalgijom se sječam tog predivnog podneblja. Bio sam i u indioskim zajednicama i iznenadilo me kako u Parlamentu meksičke države Chiapas svaki indios može govoriti na svom indioskom jeziku jer su u Meksiku, vjerovali ili ne, u službenoj uporabi čak 63 jezika (a ne samo španjolsk,i kako mnogi misle) zakonski sasvim izjednačena, sa svim pravima na natpise, svoje dokumente itd. (Oni ne bi mogli nikako razumijeti naše probleme sa službenom upotrebom hrvatskog i srpskog jezika u nacionalno miješanim sredinama !). U Chiapasu je zakonom regulirano kako izborne liste za Parlament, što se tiče rodne strukture, moraju bit sastavljene "zig-zag" metodom - sastavljene po principu : muško, žensko, muško. žensko....I to za njih nije nikakav problem.
Jako bi se iznenadili da uđu u Hrvatski Sabor u kojem danas sjedi samo 15% žena (nikad manje - na zajednićku sramotu SVIH STRANAKA ) jer u njihovom parlamentu sjedi 50% žena. Da ne spominjem kako i u Iranskom parlamentu, gledajuči procentualno, sjedi više žena nego u Hrvatskom Saboru.
Dakle, možemo mi još puno toga naučiti od onih za koje, u svojoj nadobudnosti i provincijalizmu, mislimo da su inferiorniji od nas.
Pa da se vratim na sam početak ovoga teksta.
Imao bi Papa Franjo itekako puno toga reči i nama hrvatima i svim građanima Hrvatske, a posebno najodgovornjima u njoj o "iskušenjima" BOGATSTVA, TAŠTINE i "PONOSA" iz one njegove homilije iz Ecatepeca.




- 10:33 - Komentari (12) - Isprintaj - #

15.02.2016., ponedjeljak

"EIN VOLK, EIN REICH, EIN FHURER"

Kada je 30. siječnja 1933. godine Hitler postao kancelar Njemačke s odobrenjem predsjednika Paula von Hindenburga.....i to na čelu "koalicijske vlade" uskoro je svakome tko nije patio od fatalnog deficita barem prosjećne inteligencije - postalo sasvim jasno što čeka Njemačku ali i cijeli svijet.
Za Njemačku to je značilo početak politike koja se može sažeti u paroli : "Ein Volk, ein Reich, ein Fhurer" - "Jedan narod, jedno Carstvo, jedan Vođa" a za cijeli svijet...navještenje pakla krvavog rata !
Tomislav Karamarko, čovjek koji je već izgovorio onu strašnu misao kako se (osim u intimi "svoja četiri zida") neće više moći slobodno javno govoriti o nekim "sakralnim političkim temama" - sada je izjavio kako je svatko tko je protiv HDZ-a u stvari "protiv hrvatskog naroda" !
Tako je, napokon, svoju Stranku izjednačio s cijelim hrvatskim narodom.
Znači li to da se svakog onog koji se ne slaže s HDZ-om, kome se ne sviđa ta stranka, njena politika i Karamarko i tko ne glasa za njih - automatski treba proglasiti neprijateljem hrvatskog naroda i Hrvatske ?
Hoće li Karamarko u Hrvatskom Saboru možda predložiti donošenje takvog Zakona ?
Nešto strašnije i opasnje od ovog odavno nije izgovoreno na ovim našim prostorima na kojima, istini za volju, niti najnezanemislijeg ludila, nikada nije nedostajalo !
I što kazati na kraju ?
Možda je najbolje citirati jednog od utemeljitelja HDZ-a, jednog od tvoraca Hrvatskog Ustava, i jednog od naših najiskusnijih političara - Vladimira Šeksa - koji je jučer, ne bez razloga, nešto kazao o "verbalnoj predigri građanskog rata".
Ja bih ozbiljno shvatio to upozorenje i pozvao bih sve normalne ljude u svim hrvatskim strankama kao i one izvan njih, sve civilizirane građane Hrvatske da budu neprijelazna brana za realizaciju najmračnijih mogućih scenarija za našu zajedničku budućnost - koji neki neodgovorni politički avanturisti i kratkopametaši, nažalost, upravo pokušavaju ispisati.
- 09:52 - Komentari (28) - Isprintaj - #

13.02.2016., subota

FRANJO I KIRIL

Na Kubi su se nakon gotovo tisuću godina ponovo susreli kršćanski Zapad i kršćanski Istok.
Zagrlili su se i izljubili papa Franjo i patrijarh ruske pravoslavne crkve Kiril.
Tko bi rekao prije par desetaka godina da će se taj povjesni susret desiti baš na "komunističkoj Kubi" i to uz "blagoslov" Castra i njegovog brata Raula !?
O tempora o mores !
Zašto baš na Kubi ?
Kažu...jer je ona "neutralan teren". Ni "zapadni" ni "istočni" !
A sve to na papinom proputovanju za Meksiko u koji je upravo stigao. "Mexico lindo i querido" !
Je li se ovaj spektakularan susret slučajno odigrao u Latinskoj Americi ?
Mislim da nije - i to ne samo zato jer je papa Franjo latinoamerikanac, argentinac - nego zato jer je upravo Latinska Amerika "mjesto" gdje će se i u budućnosti desiti neke od najvažnijih stvari koje će utjecati na našu zajedničku budućnost "ma gdje bili".
Ukoliko se neke od tih stvari već i nisu tamo desile.
I još nešto.
Puno bi toga hrvatska crkvena hijerarhija mogla i trebala naučiti od latinskoameričke Crkve i to one "narodne crkve" - pa se i mi, kao društvo, ne bi danas nalazili na repu pozitivnih svjetskih procesa i promjena...Pa možda onda ne bismo nosili feral na kraju te kolone, nerijetko vukući unazad umjesto da se krećemo naprijed.
Hoće li to, barem i u najmanjim dozama, doprijeti i do glava mostodomoljubnih vladara u nas ili neće ?
Pa, nažalost, mislim kako prije "neće" nego "hoće"....sudeći barem prema tome kako su žustro i udarnički krenuli odlučno unatrag !
- 12:14 - Komentari (31) - Isprintaj - #

07.02.2016., nedjelja

SVAKODNEVNA JADIKOVKA

Hegel je nekoć pisao kako Minervina sova počinje svoj let tek u suton.
Evo na Hrvatsku je, više u to nema nikakve sumnje, pala teška, najcrnja moguća noć a "Minervine sove", Hegelove sove "ni od korova".
Pa gdje je ta naša, "domaća mudrost" ?
Gdje se skrila ta naša, "hrvatska sova mudrosti" ?
Je li, možda, negdje odletjela ili nikada ovdje nije ni živjela ?
Predstoji li nam totalna "tepešizacija" naše političke zbilje, "sotto brazzo" s "handžarizacijom" kulture koja alarmira međunarodne centre za otkrivanje i progon nacističkih zločinaca, "crnojevskim" razumijevanjem i tumačenjem pravde i krivde, etike, patetike i politike...
Hoće li nam vlada "tuto completo" bit "stiroporizirana" ?
Hoće li Karamarko napokon dobiti počasni doktorat na nekom od naših Sveučilišta iz područja etike i morala ?
Hoče li ministrica Bernardica uspjeti dozvati nama Hrvatima "Boga upomoć" ?
Hoćemo li uopće sve to, onim najodgovornijima, uspjeti prevesti na naš jednostavni, "narodski", hrvatski jezik ?
Hoćemo li...?!
- 14:28 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.02.2016., utorak

"KO NAS JE PROKLINJAO NIJE DANGUBIO"

Kultura narodu !
Handžarbegovićev lik i dalje ponosno stoji i vijori na razmahanim zastavama nove vlasti visoko iznad naših glava !
"Registar izdajnika" - svaka mu čast... da parafraziramo onu poznatu izreku iz filma "Sjećaš li se Dolly Bell" iz 90-tih godina : svakim danom sve više napreduje u svakom pogledu !
Usput - saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu nema domoljubnog kvoruma !
To su problemi "našijeh foruma" !
"Crni" ispao "šala mala"....prema uličnim "zadomspremnicima" i junacima napada na "opasnu teroristkinju", proslavljenu novinarku Mirjanu Rakić a sve to na čelu sa živopisnim likom jednog od novih potpredsjednika Hrvatskog Sabora.
I u pravu je Karamarko kada kaže da je "Crni" žrtva neviđene harange.
Samoborski barakaš je samo uradio par prekršajčića vezanih za neke kredite, gradnju i negradnju kuće, snove o dalekim putovanjima, autobusna šaketanja i odvratna novinarska podmetanja.
Ma koga boli ona stvar za razliku između boravišta i prebivališta dok "handžar kulturu" guraju s Markovog Trga direktno preko domoljubnog mosta nove vlasti ?
Zato svaka čast "izdajnicima" što se na sav glas javno ponose svojim izdajom handžarluka i zadomspremluka i "vlade stručnjaka".
Kolinda pomilovala onomadnog hadezejskog sponzora i tajkuna Sulića,
Aferim !
Hoće li "pomilovat" i sve blokirane hrvatske građane zbog neplaćenih računa za struju, vodu, komunalije itd. - zbog bijede u koju su pali ?
Ima jedan poučan srpski film "Sveti Georgije ubiva aždahu" u kojem u jednoj od zadnjih scena jedan lik za Srbe kaže : "Ko nas je proklinjao nije dangubio !
Sve mi se više čini kako ni mi Hrvati tom prigodom nismo prošli baš najbolje !


- 08:57 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.